Sveti Sava kao čuvar tradicije i nacionalnog identiteta

Folklorna tradicija čini potku pesničke imaginacije Vaska Pope i prisutna je u njegovom pesništvu od prve objavljene zbirke Kora, na osnovu koje je razvio niz tema i motiva u pesmama koje su nastajale kasnije. Njihove varijacije bezmalo prepoznajemo i u pesničkoj zbirci Uspravna zemlja, koja je prvobitno i bila deo prve njegove zbirke. Elemente folklora Popa pretače u moderne poetske oblike, koristeći ih stvaralački i originalno. Spajanje pesničkih slika sa mitskim, posredstvom jezika, doprinelo je uspešno ostvarenoj sintezi tradicionalnog i modernog, usmenog i pisanog. Iako je inspiraciju našao u slikama iz našeg narodnog života, stihovima koje je pisao u dijalogu sa srednjovekovnim nasleđem i folklorom dao je snažan moderni izraz. Folklorizacija srednjovekovnog nasleđa naročito je vidljiva u pesničkoj zbirci Uspravna zemlja, a posebno u drugom njenom ciklusu Savin izvor.

(...)

Poznato je da Vasko Popa u svome stvaralaštu rado koristi mitske slike. U krugu pesama Savin izvor on aktivira i pagansku i hrišćansku mitologiju. Sveti Sava, uz figuru vuka, središnja je ličnost u pomenutom ciklusu, i pripada s jedne strane hrišćanskom, a sa druge paganskom sloju. To je jedini ciklus ove zbirke koji ima moto, za koji je uzet sledeći distih:

Moj zaludni odu
Na Savinu vodu,

preuzet iz jedne srpske narodne pesme. Direktno na ovaj moto nadovezuje se već prva pesma ciklusa Savin izvor, sa dominantnim motivom Savine vode. Predstave i simboli koji participiraju u ovom ciklusu zasnivaju se najčešće na narodnim predanjima o Svetom Savi, i njihov kontekst treba uzeti u obzir ako se žele razumeti pojedinačne pesme ovog ciklusa, premda su oni kod Pope, svakako, prošli kroz svojevrsno preoblikovanje i modifikaciju.

Pesnik se, nesumnjivo, oslanjao i na studije Veselina Čajkanovića prilikom koncipiranja i realizacije ovog ciklusa (pa i čitave zbirke), ali je načinom obrade određene građe i specifičnim poetskim izrazom ostavio trag sopstvenog autorstva i originalnosti, učinivši na taj način svoje pesme jedinstvenim. Sveti Sava kao svetac na kog su prenete osobine nekadašnjeg vrhovnog boga u staroj srpskoj religiji bliži je paganskim predstavama o starom bogu podzemnog sveta no hrišćanskom svecu. Međutim, treba imati u vidu i pesnikovo odstupanje od Čajkanovićevih pretpostavki i otklon od njegovih istraživanja, s obzirom na to da pesnik dovodi Savin lik uglavnom u vezu sa solarnim motivima, dodeljujući mu atribuciju koja ovog sveca pre približava bogu Perunu, vrhovom božanstvu kod Srba. Ta solarna simbolika ima svoju tradicijsku uslovljenost, oličenu u kulturnom nasleđu, u istorijskom, srednjovekovnom, folklornom i mitskom.

Foto: Pixabay.com/Marion Wellmann

Sklonost Vaska Pope ka narodnom jeziku i određenim folklornim žanrovima (kratki oblici, narodna verovanja i predanja, legende i narodne pesme) ovde je takođe došla do izražaja. O pripovednim motivima u svetosavskoj tradiciji pisao je i Veselin Čajkanović, konstatovavši da su se za ličnost Svetog Save rano počeli vezivati motivi iz narodne tradicije. Od prve pesme ciklusa (Savin izvor), već prema uvodnim motivima vidimo da se Popa oslanja na varijante različitih predanja o Svetom Savi koje transponuje u svoje pesme, uz svojevrsnu transformaciju pomenutog žanra: "Bistro oko u kamenu / Otvoreno zasvagda  / Četvorostrukim poljupcem štapa". Sintagma oko u kamenu ukazuje na predanje prema kojem je Sveti Sava predstavljen kao čudotvorac koji krstom oslobađa iz kamena vodu, koju tamošnji narod zove Savina voda. Taj kamen u koji je Sava udario štapom takođe se pominje kao poseban lokalitet (Savin kuk), gde glavoboljni i okoboljni svet dolazi da se umije. Samo, Popa ide još dalje - kod njega je to voda koja leči od svake smrtobolje i životobolje. Otuda je voda studena providna istina, koja pomaže da se bolje vidi i donosi svet(l)ost. Savin izvor jeste voda kao živi izvor. Pominjanjem biljurne vučje glave sa dugom u čeljustima pesnik aktivira Savin mitski lik - motive iz slovenske, odnosno srpske mitologije i predstavu o Savi kao vučjem pastiru ili zaštitnom božanstvu vukova. Nasuprot simbolici psa, vuk je kod Pope krajnje pozitivan simbol. I u našem narodu tako postoji niz predanja u kojima se  Sava dovodi u vezu sa vukovima, a najčešće sa njihovim postankom. U jednom od njih, Sava vuka naziva drugom i blagosilja njegovu pasminu. Kada već govorimo o pastirstvu Sv. Save, neizostavno treba spomenuti i istoimenu pesmu, za čiju je potku Popa takođe uzeo narodnu tradiciju, koja ovog sveca dovodi u vezu sa stočarstvom i čuvanjem stoke. Sada je to kameno stado, te je njegovo pastirstvo ovoga puta vezano za mudrost, odnosno kamenje koje on sam muze i poji žedne vukove.

Druga pesma ciklusa (Život Svetoga Save) pravi je primer ukrštanja hrišćanskog i paganskog sloja. Srednjovekovni uticaj je jasan: kao u srednjovekovnim žitijima (duša žedna Boga), gladan i žedan svetosti Sava je napustio zemlju, ali i sebe (nije više Rastko) - kao što svaki monah menja svoj identitet i "napušta sebe". Sa druge strane, Sava je i pastir koji timari gromove i munje (Popa mu, dakle, ne dodeljuje samo atribut vučjeg pastira). Ovim pesnik Savi pridaje i karakteristike već spomenutog boga Peruna (koje se inače pripisuju Svetom Iliji) - on čuva zlatorune oblake. U toj ulozi pastira Sava se ne odvaja od svog štapa, zmijoglavog, tog simbola mudrosti, saznanja, ali i isceljenja. Žezlo pameti i mudrosti, odnosno štap koji je zaradio (up. sa igumanskim štapom poklonjenim Savi Nemanjiću), postao je njegov simbol, i on se vaskrsavši vratio među svoje vukove (svoj narod), gde živi bez godina i bez smrti - van vremena. Setimo se da i pesnički subjekt kreće na put sa očevim štapom u ruci (pesma Hodočašća iz istoimenog ciklusa), a sa njim se i vraća s puta, pa, posmatrano u kontekstu čitave zbirke dakle, njegov štap ima važnu simboliku. Kao što prekršta kamen, Sava prekršta i mrak, seče ga na četvoro, i tu se ponovo susrećemo sa magičnom funkcijom štapa, kao kakvog čarobnog sredstva svojstvenog junacima bajki.

Foto: Facebook.com / Link/Линк/dr Andrej Vujnović

SLIKA: Žezlo Svetog Save

Hrišćanski svetac je od starinskih božanstava nasledio i njihove atribute. Pored već pomenutog štapa, koji se kao moćno sredstvo spominje i u mnogobrojnim narodnim legendama i predanjima sa svojim različitim magičnim moćima, iz pesme u pesmu do izražaja dolaze nove pojedinosti i predmeti koji se kao nerazdvojni atributi pripisuju Savi. U tom smislu je posebno simptomatična pesma Sveti Sava, koja za ovog sveca vezuje nove atribute, uz variranje motiva iz prethodnih pesama. Tako se ovde ponovo uspostavlja paradigma sa bogom gromovnikom - u Savinoj riđoj bradi (koja se kao važan atribut javlja u još nekim pesmama ovog ciklusa) igraju se munje i gromovi, a ta brada nije slučajno zasuta baš lipovim cvetom (poznato je da je lipa sveto slovensko drvo koje, po narodnom verovanju, štiti od gromova). Pčele oko njegove glave grade živi oreol. Kod Čajkanovića nalazimo sledeće objašnjenje o pčeli kao čistom, svetom insektu: "Ona je, prema narodnim shvatanjima, izišla iz raja; ili je postala iz Hristove rane na čelu, ili iz Hristovih suza, koje je prolivao kad je bio na krstu". Otuda i verovanje da pčela ima dušu i da igra veliku ulogu u vaskrsavanju: "duše koje se spremaju za ponovno rođenje (…) imaju oblik pčele". Dalje u pesmi srećemo nove motive, kao što su motivi veriga i petla, a na čije detaljnije objašnjenje takođe nailazimo kod Čajkanovića. Uz atribut veriga Sava se javlja i kao zaštitnik prava i pravde. Otuda one u pesmi vise o njegovom vratu, poput pravednih veriga koje vise iz neba. Kao sveti predmet, stremeći naviše, one upućuju na vezu između gornjeg i donjeg sveta, postajući simbolom uspinjanja, što je samo još jedan detalj u složenoj mreži motiva i simbola koji objašnjavaju simboliku naslova zbirke. Osim toga, sa verigama se u vezu dovodi upravo žrtvovanje petla. Petao je svetao, pozitivan simbol i označava pobedu nad demonima. Kao solarna životinja, on plamti na Savinom ramenu, jer ju je Sava blagoslovio i uvek je nosio uza se. Svetac se ovde ponovo javlja u bezvremenu:

Levo od njega teče vreme
Desno od njega teče vreme
On korača po suvom
U pratnji svojih vukova.

Premda su u zapadnoj mitologiji kovačnice pre svega vezane za demonske sile, a Čajkanović potvrđuje da srpska tradicija pripisuje đavolu pronalazak ovog zanata, kod Pope je upravo Sveti Sava onaj koji kuje novu kičmu vukovima. O ovom dovođenju u vezu sa kovačkim zanatom svedoči i narodno predanje Kako je Sveti Sava naučio ljude kovati vruće gvožđe. To je u skladu sa usmenom tradicijom koja Savu predstavlja i kao učitelja praktične mudrosti, a što je naročito evidentno u legendama i predanjima, gde je on znalac svih zanata, putnik koji unosi red i blagostanje među ljude. Popa je, dakle, nesumnjivo imao u vidu ovaj za njega važan podtekst narodne književnosti prilikom građenja Savinog lirskog lika. Sveti Sava kao narodni učitelj, prosvetitelj i širilac kulture predstavljen je kroz motive iz narodne priče na zanimljiv način u pesmi Škola Svetoga Save, gde se susrećemo sa pomalo komičnom slikom:

Sedi na vrhu kruške
I nešto sebi u bradu govori.

Prema narodnom verovanju, Sveti Sava se o svom danu penje na krušku, oko koje se iskupe vuci, a on im onda određuje hranu za narednu godinu. Kako se drvo vezuje za saznanje, a naročito se kruška smatra svetim drvetom, ne čudi što Sava svojim vukovima baca medouste listove, hraneći ih mudrošću i pismenošću. Njegov neprijatelj ovde je vetar, s obzirom na to da se u osobinama vetra nalaze pseći elementi (a poznato je da pas kod Pope ima izrazito negativnu simboličku konotaciju, kao opozit vuku). Vetar psuje Savine reči, a psovka i kletva se u našem najobičnijem jezičkom ponašanju vezuju za psa, demonsku životinju (up. izraze: lajati, psovati).

Foto: hramsvetogsave.rs/hramsvetogsave.rs

Sava je i kod Pope prikazan pre svega kao veliki putnik, što je nesumnjivo u skladu sa žitijnom, srednjovekovnom i narodnom tradicijom. On putuje po mračnoj zemlji, a njegov premudri štap peva pesmu ukrštenih puteva. Ovaj svetac ima dakle sve karakteristike putujućeg božanstva, po čemu se takođe može dovesti u vezu sa bogom gromovnikom. Posebno su zanimljivi stihovi u kojima se srećemo sa poznatim motivom Hvitingtonove mačke, koji je neraskidivo povezan i sa motivom katabaze, a koji je i Čajkanović obradio na široj komparativnoj osnovi. Ukoliko se osvrnemo na odgovarajuća narodna predanja (npr. Sveti Sava, mačka i rijeka Sava, Sveti Sava spasava vladiku), videćemo da Savino putovanje podrazumeva put u mračnu zemlju, u zemlju miševa (senovitih životinja), donji svet. Sava čak čini i jednu zanimljivu obrednu radnju: pere šape svojim vukovima (a šapa zveri je veoma je važna za simbolizaciju Popine poezije već od zbirke Kora).

Po završetku putovanja, očekivano, sledi povratak na Izvor, na početak. Poslednja pesma ciklusa, koji je nastajao od 1958. do 1971. godine, sabira u sebi i varira mnoge motive domintantne u čitavoj zbirci Uspravna zemlja, ne samo u ciklusu posvećenom Savi. Pominjanje Savinog ćivota i njegovo dovođenje u vezu sa kruškama svakako treba nadovezati na još jedno narodno predanje, koje ovde donosimo u celosti:

Priča se, da je ćivot Svetoga Save iz Mileševa došao u ruke nekog Turčina iz Isardžika. Ovaj je u njemu zimi čuvao kruške. Da je taj Ćivot svetinja poznalo se po tom, što su kruške duže držale i bolje mirisale.

Pojava trećeg oka donosi zagledanost u budućnost - Sava vidi svoju vučju glavu (biljurnu) i na čelu ispisan znak sazvežđa, kao i svoj procvetali štap. Savina će se glava, dakle, sačuvati uprkos tome što će on biti spaljen. I ponovo je najsnažnija poetska slika na kraju, u poenti:

Dva oka zatvara
Trećim okom u kamenu gleda.

Motivi kamena i vode i inače kod Pope imaju povlašćeno mesto, te jak simbolički potencijal - kamen kao simbol postojane mudrosti, voda kao očišćenje. I hodočasnikov povratak nije slučajno u znaku podele kamenja mudrosti koje je stekao na svom svetom putu. Na delu je, dakle, svojevrsno dozivanje motiva kroz čitavu zbirku, pa i kroz celokupno delo Vaska Pope.

Foto: Pixabay.com

Obnovivši u Uspravnoj zemlji interesovanje za tradiciju i srednjovekovno kulturno nasleđe i prikazavši Svetog Savu kao čuvara te tradicije i nacionalnog identiteta (u čitavoj zbirci, a naročito u ciklusu Savin izvor), Vasko Popa se potvrdio kao jedan od glavnih nosilaca stvaralačkog reaktualizovanja tradicije u modernoj srpskoj poeziji. I upravo ta veza sa tradicijom održava kontinuitet kod Pope. Pesnik je uspeo da na planu lirike zadrži vezu sa precima, epskim i istorijskim nasleđem. Svojevrsni sinkretizam obeležio je ovu njegovu zbirku patriotske poezije, koja se može odrediti i kao neka vrsta lirskog speva, s obzirom na to da je Popa u njoj uspešno i na originalan način uneo elemente epskog u lirsko i ostvario specifičnu sintezu arhetipskog i modernog, spojivši folklornu leksiku i urbanizovani jezik, mitologiju i legendu, iskustvo tradicije i istorijsko iskustvo.

Autor: Marija Mirković

#PESME

#Savin izvor

#Tradicija

#Uspravna zemlja

#ciklus pesama

#hodočašće

#pesma

#sveti sava

#vasko popa