O samoj nagradi i kriterijima za dodeljivanje može se diskutovati, tvrdio je maršal Jugoslavije

Književnik Ivo Andrić dobio je Nobelovu nagradu za književnost, najveće svetsko priznanje u ovoj oblasti, 1961. godine, ali je na prijem kod doživotnog jugoslovenskog predsednika čekao godinu dana.

Andrić je u međuratnom periodu bio visoki činovnik, nalazio se na dužnosti načelnika Političkog odeljenja Ministarstva inostranih poslova, a potom i zamenika ministra. Bilo je to vreme vlasti Milana Stojadinovića, zbog čega se veruje da je Andrić bio pripadnik njegove Jugoslovenske radikalne zajednice. Do Aprilskog rata bio je poslanik Kraljevine Jugoslavije u Berlinu. Drugi svetski rat proveo je povučeno u stanu u Prizrenskoj ulici u Beogradu, gde je pisao Travničku hroniku i roman Na Drini ćuprija.

Iako je odbio da 1941. godine potpiše Apel srpskom narodu i nije dozvolio da njegova dela izlaze pod okupacijom, komunističke vlasti su na njega gledale sa podozrenjem zbog predratne karijere. Andrić je postao i član Komunističke partije Jugoslavije, ali je to samo delimično otupelo oštricu prema njemu.

Nobelovu nagradu za književnost dobio je 1961. godine, čime je postao prvi srpski i jugoslovenski nobelovac. Novčani deo nagrade u iznosu od milion dolara darivao je za razvoj bibliotekarstva u Bosni i Hercegovini.

Foto: Wikipedia.org

Uprkos opštoj radosti građana Jugoslavije, vest da je Andrić dobitnik najprestižnije književne nagrade na svetu nije obradovala i njenog predsednika Josipa Broza Tita. Naime, Broz je gajio simpatije prema hrvatskom književniku Miroslavu Krleži i smatrao je da ovakvo priznanje pripada njemu. U jednom razgovoru, samo deset dana nakon uručenja priznanja Andriću, Broz je rekao:

O samoj nagradi i kriterijima za dodeljivanje može se diskutovati. Dosta je tu relativnog. Krleža, na primer, ne može dobiti Nobelovo priznanje, jer je u svojim mnogobrojnim delima razotkrio tamne stranke i suštinu eksploatatoskih klasa, i feudalne i buržoaske.

Na inicijativu Dobrice Ćosića, Broz je odlučio da primi nobelovca, ali tek 10. oktobra 1962. godine, odnosno godinu dana nakon što je Andriću uručena nagrada. Slučajno ili ne, protokol je napravio propust, tako da su sve zvanice uredno i blagovremeno pozvane, osim Andrića koji je poziv dobio na dan prijema u Belom dvoru. Ćosić je o ovom susretu ostavio belešku:

Bila je doista mučna ta iznuđena priredba odavanja državne počasti velikom piscu. Tito maršalski zvaničan, Andrić ambasadorski uštogljen i diplomatski konvencionalan, Jovanka vesela i radoznala: kako drug Andrić piše, a Milica Babić gospodstveno distantna.

Ćosić je očekivao i da će ih Broz, kako je inače imao običaj, zadržati na ručku. Međutim, to se nije desilo, a prilikom rastanka je izdvojio Ćosića na stranu i kratko mu rekao:

Neki mnogo skroman čovjek ovaj Andrić.

Autor: redportal.rs