Ovaj strašni zločin zataškao je Stane Dolanc tvrdeći da je Đorđe Martinović homoseksualac

Đorđe Martinović je Srbin sa Kosova i Metohije koji je 1985. godine svirepo mučen nabijanjem na kolac na čijem vrhu je bila polulitarska staklena flaša. Rukovodstvo tadašnje države bilo je ujedinjeno u zataškavanju ovog bizarnog slučaja koji je, protivno brojnim lekarskim nalazima obeležen kao deo homoseksualnog samopovređivanja u pokušaju prikrivanja etničkih tenzija u pokrajini Kosovo i Metohija.

Zvanična verzija je odbačena sudskom presudom iz 1990. godine, koja nikada nije izvršena. Ovo je dovelo do tenzija i nezadovoljstva srpskoga naroda na Kosovu i Metohiji čime se nastavilo njihovo iseljavanje u centralnu Srbiju. Slučaj Đorđa Martinovića jedan je od najšire raspravljanih krivičnih slučajeva u bivšoj Jugoslaviji.

Foto: Instagram.com/akademski slikar Mića Popović

ŠTA SE DESILO?

Đorđe Martinović je 1. maja 1985. godine obrađivao svoju njivu kada su došla tri Albanca i poželela mu dobar dan. Nije stigao ni da se okrene, a već je bio omamljen i uhvaćen od dvojice. Oni su ga nabili na kolac na čijem vrhu je bila polulitarska staklena flaša okrenuta dancetom na gore, a na drvo je bila nataknuta kroz grlić. Zaustavila se tik pod desnim podrebarnim lukom i polomljena je ostala u utrobi Đorđa Martinovića.

On je ostao živ, ali u veoma teškom stanju. Smogao je snage da dopuza do puta gde je pronađen i prebačen u prištinsku bolnicu. Hitnu operaciju vađenja flaše vodila su tri hirurga, od kojih su dvojica po nacionalnosti bili Albanci. Oni su pozvali još jednog hirurga, Srbina doktora Moračića, jer su se uplašili od flaše i srče koju je trebalo izvaditi iz tela. Doktor Moračić je posle operacije opisao prizor koji je video kao "jeziv".

Prva vest o događaju objavljena je tek četiri dana kasnije u beogradskoj Politici:

- Službenik Doma JNA u Gnjilanu, Đorđe Martinović, nabijen je na kolac 1. maja na svojoj njivi Jaruga, dva km od Gnjilana. Ovo zlodelo izvršili su šiptarski teroristi - objavila je Politika.

RAZVOJ SLUČAJA I ZATAŠKAVANJA

Mnoge komisije lekara specijalista su potvrdile slučaj i on je postao predmet domaće i strane štampe. Ovaj slučaj je postao simbol nasilja nad Srbima na Kosovu i Metohiji i srpskog nezadovoljstva i osećaja nesigurnosti. Komunističko rukovodstvo Jugoslavije odlučilo je da uradi sve da zločin ne bude pripisan etničkim Albancima i da priča dobije potpuno drugačiju sliku u javnosti. U Jugoslaviji je bila proklamovana parola "bratstva i jedinstva" među narodima, pa se komunističko rukovodstvo bojalo da prizna da da je Đorđe Martinović sodomizovan u etnički i verski motivisanom zločinu mržnje.

Glavni u zataškavanju zločina bio je Stane Dolanc, savezni sekretar unutrašnjih poslova i šef kontraobaveštajne službe u SFRJ. U posetu Đorđu Martinoviću došao je njegov pretpostavljeni, pukovnik JNA Novak Ivanović i zahtevao od Đorđa da prizna da se sam nabio na flašu u homoseksualnom autoerotkom činu. Pukovnik Ivanović je godinu dana kasnije u ispovesti za novine naveo da ga je na ovo naterao izvesni general JNA Stojanović. Pukovnik Ivanović je nakon ovoga dobio prekomandu u Zrenjanin.

Foto: Instagram.com

Đorđe Martinović je prevezen iz prištinske bolnice na Vojno-medicinsku akademiju u Beogradu gde je ponovo operisan. Tim od 5 lekara koji je predvodio doktor Ćeramilac potpisuje dijagnozu kojom se potvrđuje da samopovređivanje ove vrste nije moguće. Superveštačenje doktora potvrđuje nalaze veštaka. Za sve to vreme od Đorđa se iznuđuje priznanje o homoseksualnom aktu od strane Vukašina Trumpića i Gradimira Popovića iz pravosuđa uz prisustvo policije.

Martinovića potom prebacuju u London, gde ga u bolnici Sent Džordž dva puta operiše proktolog doktor Piter Holi. On je posle operacije izjavio:

- Isključeno je svako samopovređivanje, zločin sam proučio sa svojim kolegama posle uvidu u kompletnu dokumentaciju. Nasilje su izvršile najmanje tri osobe - izjavio je Holi.

Doktor Holi je dobio pretnje iz Jugoslavije da se meša u unutrašnje stvari jugoslovenske države. Za zvanične vlasti on se upustio u homoseksualni akt samozadovoljena koji je krenuo naopačke i to je bilo zvanično državno objašnjenje. Kako bi opravdao sebe, Đorđe je, navodno, neprijatni incident svalio na albanske separtatiste sa ciljem njihove demonizacije i oslikavanja Srba kao žrtava. Stane Dolanc je 1987. izjavio na Televiziji Ljubljana "da je policija utvrdila da se sam povredio i nema sudskog procesa".

- Đorđe je prvi srpski samuraj koji je nad sobom izvršio harakiri - dodao je Dolanc.

Javne ličnosti, akademici, pisci i drugi tražili su istinu o ovom slučaju. Skupština Jugoslavije o ovom slučaju raspravljala je 8 puta, ali bez rezultata. Pokrajinsko rukovodstvo, kojim su dominirali Albanci, podržavalo je zvaničnu verziju o samopovređivanju.

EPILOG

Po tužbi Đorđa Martinovića, Drugi opštinski sud u Beogradu doneo je 1990. presudu prema kojoj je država proglašena krivom za nanete uvrede i tendenciozno zataškavanje istine. Sud je odlučio da je nad Martinovićem izvršeno nasilje, a uzeo je u obzir izjave doktora Holija i posebne komisije na čijem je čelu bio doktor Vladislav Dodžić. Državi je naloženo da Đorđu na ime odštete isplati 150.000 nemačkih maraka. Nalaz je sklonjen od javnosti, a odšteta nikada nije isplaćena. Izvršenje presude su, prema Miloradu Bajiću, sprečili savezni sekretar unutrašnjih poslova Petar Gračanin i admiral JNA Branko Mamula, koji su naložili da predmet bude pohranjen u Arhivu SSNO.

Foto: Sahrana Đorđa Martinovića 2000. godine u Čitluku

Đorđe Martinović je posle pet operacije usled velikih pritisaka morao da proda svoju njivu u Gnjilanu i da se preseli u Čitluk kod Kruševca, gde je i preminuo 6. septembra 2000. godine. Iza sebe je ostavio suprugu Jagodinku, tri sina, ćerku i desetoro unučadi. Sva tri sina i dva najstarija unuka bili su mobilisani za vreme NATO agresije 1999. godine.

O ovom slučaju su snimljena i dva dokumentarna filma Strah od istine i Optužujemo režisera Milorada Bajića, koji su snimani svuda gde se kretao povređeni Martinović Filmovi su prikazani samo jednom na festivalu dokumentarnog filma u Domu sindikata u Beogradu 1986. godine i nikada više. Bilo je mnogo inicijativa prema medijima, Slobodanu Miloševiću, Vojislavu Koštunici i Borisu Tadiću da se film pusti na nacionalnim televizijama, ali bezuspešno.

Autor: redportal.rs

#Kosovo

#Kosovo i Metohija

#jugoslavija

#zločin

#Đorđe Martinović