Dva francuska oficira su punih 19 godina bili u neraščišćenim odnosima i u "nerešenom rezultatu".

Izvori kažu da je sve počelo tako što je te, 1794. g. u Strazburu, jedan bezazleni mladić po imenu Blum naljutio "najgoreg čoveka Velike Napoleonove vojske" husarskog oficira Fransoa Furnijea (François Louis Fournier-Sarlovèze). Istina, Furnije svakako nije bio oficir kog je bilo teško naljutiti, jer se zapravo radilo o prekom ali i izuzetno dobrom borcu, od kog su svi zazirali. Zbog svoje preke naravi, Furnije je odmah izazvao Bluma na dvoboj, koji ovaj nesrećni mladić nije smeo da odbije. Dvoboj je brzo organizovan, i nažalost, posle par sekundi Blum je bio proboden, te je na mestu izdahnuo.

Foto: Wikipedia.org

Iako je i iz ovog dvoboja izašao kao pobednik, Furnije je ovoga puta izazvao opšte nezadovoljstvo Strazburžana, koji su u masovnoj povorci ispratili Bluma na večni počinak. Glavni razlog je svakako bio to što se znalo da taj mladić nije bio vičan oružju, dok su se Furnijea sve više plašili.

Slučaj je hteo da je general Moro tih dana organizovao prijem za sve strazburške oficire u svojoj rezidenciji, ali nakon nemilog događaja koji je posredno bacio ljagu i na celu vojsku, morao je da smisli način kako da spreči Furnijea da dođe, iako je prethodno bio pozvan. Za taj zadatak je odredio mladog oficira Pjera Dipona (Pierre Dupont de l’Étang) za kog se pričalo da je hladne naravi ali istovremeno i izuzetno hrabar momak, kome je naređeno da, ukoliko se Furnije pojavi na kapiji, ga nipošto ne pušta unutra.

Foto: Wikipedia.org

Furnije se naravno pojavio, i uvidevši da ga je general Moro prevario jer je prethodno bio pozvan, sav svoj bes je usmerio na Dipona, jer generala nije mogao da pozove na dvoboj. Na njegovo iznenađenje, Dipon mu je hladno odgovorio da prihvata izazov jer mu "već odavno ide na živce i zaslužuje da bude zauvek ućutkan".

Dvoboj je bio zakazan za sutra na jednom skrovitom mestu u okolini grada. Obojica su došla tačno na vreme, ali se posle par akcija Dipon se pokazao kao veštiji, nanevši Furnijeu ozbiljniju ranu. Međutim, svega par sekundi nakon što je pao, Furnijevo lice se iz bolnog grča brzo razvilo u izazivačko smejanje.

- Tek ćeš da dobiješ svoje! – rekao je Diponu jedva skrivajući bol, što je pobednika ovog dvoboja zaprepastilo jer nikad ranije nije video takvog čoveka.
- Zar ti nije dosta? – čudio se on, ali je pristao na revanš čim se Furnije bude oporavio.

Husar se na njegovu sreću oporavio relativno brzo, posle mesec dana, dvoboj je opet bio zakazan, ali ovog puta Furnije je zadao ozbiljnu povredu Diponu. Dipon je, naravno, tražio novi dvoboj, gde bi se sve razrešilo. Istina, pre trećeg dvoboja Furnije je ponudio da sledeći dvoboj bude rešen pištoljima, ali je Dipon to odbio. Odlično je znao da je Furnije jedan od najboljih strelaca u vojsci, koji je mogao da pogađa lule postrojenim vojnicima.

Kad su, međutim, treći put ukrstili oružje, desila se jedna neverovatna stvar – obojica su istovremeno krenula u akciju i obojica su se međusobno istovremeno povredila. Rezultat je tako ostao nerešen. Svedoci i sekundanti su predlagali da se duelisti rukuju i reše spor tako što će ga proglasiti nerešenim, ali nijedan od njih dvojice taj predlog nije hteo ni da uzme ni u obzir. Rivalstvo je prosto već postalo preveliko da bi se moglo izignorisati na taj način.

Zato su obojica sačinila poseban ugovor za koji su se obavezali da će ga poštovati, koji je između ostalog, podrazumevao da svaki put kad se nađu u neposrednoj blizini dvoboj mora da se održi, kao i da su obavezni da se odazovu, osim u slučajevima ako to službeni zadaci ne dozvoljavaju.

Suvišno je reći da su se u narednih 19 godina njih dvojica susrela u dvobojima više od 30 puta, koristeći svakakve vrste hladnog oružja, boreći se i na nogama i na konjima, a zbog ugovora dolazilo je i do raznih skoro neverovatnih situacija, poput susreta na jednom prijemu za koji obojica nisu znali da će onaj drugi prisustvovati. Tu su, zbog ugovora, obojica stupili u borbu odmah, na zaprepašćenje prisutnih gostiju. Rezultat je naravno, svaki put ostajao nerešen.

Zbog ovakvog razvoja situacije međutim, njih dvojica su u međuvremenu počeli da razvijaju i neobičnu vrstu prijateljskog odnosa, pa su se tako i obraćali u pismima koja su pisali jedan drugom.

"Dragi prijatelju, proćiću kroz Strazbur 5. novembra oko podneva. Čekajte me u hotelu`Pošta`, pa ćemo izmeniti nekoliko udaraca mačevima..." ili "Dragi prijatelju, u vreme ručka biću zauzet zbog obaveza prema lovačkoj regimenti grada Linevila. Pošto si ti u Linevilu na odmoru, ako se slažeš, iskoristićemo tu priliku da ukrstimo mačeve..." i slične rečenice su postale uobičajene u njihovim prepiskama, a činilo se da u ovom rivalstvu obojica sve više uživaju. To je išlo toliko daleko da su međusobno jedan drugom čestitali i napredovanje u službi, što se videlo i u pismu koju je Furnije poslao Diponu kad je ovaj dobio čin brigadnog generala.

Svakako, spor između ove dvojice bi verovatno trajao do kraja njihovih života, da se nenadano 1823. g. Dipon nije "do ušiju" zaljubio i rešio da se ženi, što svakako ne bi mogao ukoliko bi imao zaostale sporove. Zato je pozvao Furnija da naredni dvoboj bude pištoljima. Furnije je bio prilično iznenađen ovom odlukom, pa mu je čak u pismu rekao "Zar želiš da pogineš?", ali nakon što mu je Dipon objasnio situaciju samo mu je odgovorio da "ne računa da će do svadbe doći".

Pravila tog zadnjeg dvoboja su bila sledeća – duelisti će imati pištolje sa po dva metka, i u jednu šumicu će ući sa suprotnih strana, da bi do borbe došlo kad god se sretnu. Obojica su pažljivo ušla i koračala, znajući da svaki šum može značiti razliku između života i smrti. To se posebno odnosilo na Dipona, koji je znao da je Furnije i dalje odličan strelac.

U jednom trenutku Dipon je osetio da mu je suparnik u blizini iza nekog od drveća, a znajući da će verovatno izgubiti ako mu odmah „izađe na oči“, rešio je da se posluži jednim trikom. Sakrio se iza jednog većeg debla, preko cevi svog pištolja je prebacio deo uniforme i isturio ga. Furnije je to video i opalio, ali budući da se nije čuo ni jauk ni pad tela shvatio je da je promašio, što ga je zaprepastilo. Takve stvari mu se inače nisu dešavale.

Ohrabren ovim malim uspehom, Dipon je onda svoj šešir stavio na jednu granu i podigao ga iznad jednog žbuna, a Furnije je opet naseo i opalio, istina, direktno pogodivši granu na kojoj je bio šešir. Budući da je znao da je rival ostao bez metaka, Dipon je sad mogao da otvoreno izađe pred njega. Furnije je bio potpuno bled, shvativši da je konačno izgubio ovaj skoro dvodecenijski duel, a na Diponove reči da mu njegov život sad pripada, kratko mu je odgovorio „da radi šta god želi“.

- Ne odričem se svog prava. Zato čuvaj se dobro da mi se bilo kada ne isprečiš na putu jer ću ti prosvirati glavu sa dva metka kao što sad imam pravo - odgovorio mu je Dipon.

Posle tog zadnjeg dvoboja njih dvojica se više nikad nisu sreli. Dipon se oženio i dočekao penziju, a Furnije je umro u svojoj 53. godini. Tako su obojica više od trećine svojih života proveli u ovom dvoboju i ostavili neverovatnu priču iza sebe. Njihov dvodecenijski duel je sedamdesetih godina prošlog veka inspirisao i tada neafirmisanog režisera Ridlija Skota da snimi film Duelisti, u kojem ih je obojicu ovekovečio i na velikom platnu.

IZVOR: YT / Al De Niro

Autor: Marko Radovanović

#dipon

#dvoboj

#furnije

#napoleonovi ratovi

#čuveni dvoboji