U ovom dvoboju između književnika i oficira književnik je preživeo, ali samo zahvaljujući viteškom gestu protivnika.

O ishodu dvoboja Puškina i oficira Dantesa smo već pisali, međutim, ovakvi dueli koji su se vodili između književnika i oficira nisu bili specifični samo za Rusiju. Naravno, mi ne bismo bili mi da nismo imali, makar u tome, sličan slučaj.

Danas pomalo zaboravljen dvoboj između Miloša Crnjanskog i kraljevskog oficira Tadije Sondermajera je, međutim, samo u zanimanjima akterima imao sličnosti sa događajima u Rusiji u prvoj polovini XIX veka. Naime, razmirica između ova dva aktera je započela zbog naoko mnogo benignijeg razloga nego što je to bio slučaj sa Puškinom i Dantesom. Radilo se, suštinski, o sujetama i ličnom tumačenju prošlosti koju su obojica nosila iz Prvog svetskog rata.

Naime, 1926. g., Crnjanski, još uvek ne toliko poznat široj javnosti, uređivao je vojni časopis pod imenom Naša krila, što je bilo izdanje specijalizovano za pisanje o letelicama. Prirodno, avioni su tih godina privlačili naročitu pažnju, jer se radilo o novom polju u kojem je tehnologija najbrže napredovala.

Rasprava je na samom početku izgledala kao najobičnija rasprava stručnjaka kakvih ima i danas kada su javne nabavke u pitanju. Razgovor se vodio o tome koje avione treba da nabavi Nacionalni avio-klub, pa se general Dušan Simović zalagao za nabavku francuskih, dok je Miloš Crnjanski ostajao pri stavu da treba da se nabave nemački avioni, koji su po njemu bili mnogo bolji. Stav Simovića je branilo 5 veteranskih oficira, među kojima je bio i Sondermajer.

Foto: Wikipedia.org/nepoznato

Fotografija iz Prvog svetskog rata sa francuskim pilotima - Tadija Sondermajer je prvi desno

Kao što je poznato i dan-danas, Crnjanski je (a u mladosti pogotovo) bio prznica i prilično prek čovek, tako da je i inače imao problema u komunikaciji sa saradnicima. S druge strane, Sondermajer je bio čovek drugačijeg duha, smirena duša uglađenih manira i rado viđen gost na beogradskim prijemima. Uz to, Sondermajer je bio i heroj iz rata, jedan od najboljih pilota koje je francuska škola leta iznedrila, a koji je čak imao tu čast da bude u elitnoj jedinici Rode. Između ostalog, ta jedinica se na Zapadnom frontu borila protiv čuvenog Cirkusa, koji su činili elitni nemački piloti, a koje je predvodio famozni Crveni Baron. Treba napomenuti i da je Sondermajer iz rata izašao sa 3 potvrđene pobede iz vazdušnih bitki, u kojima je zadobio i teže rane, od kojih se, srećom, u međuvremenu oporavio.

U svakom slučaju, raspravka oko nabavke aviona između Crnjanskog i oficira je, kako je vreme prolazilo, postajala sve žučnija, a kako je Crnjanski bio nesklon kompromisima, počele su da padaju i teške reči, da bi na kraju krenule da pljušte i otvorene uvrede, a u vezi sa ratnom prošlošću koje je svako od njih nosio sa sobom. Oficiri nisu mogli da zaborave ratne strahote i izgubljene prijatelje, a činjenica da je Crnjanski dočekao kraj rata kao niži austrijski oficir ga je činilo inferiornim u njihovim očima.

U jednom trenutku, kada Crnjanski očigledno više nije mogao da podnese sve uvrede, samo je naglo ustao i pljusnuo svu petoricu oficira svojim belim rukavicama, što je značilo poziv na dvoboj. Četvorica su odbila odmah, svesni da bi izlazak na duel značio skoro sigurnu smrt Crnjanskog. Sondermajer je, međutim, prihvatio poziv.

Foto: Wikipedia.org/nepoznat

Fotografija Crnjanskog i osoblja jugoslovenske ambasade u Rimu 1938 - Miloš Crnjanski je prvi sleva

Duel se nije održao odmah, budući da su zavađene strane imale problema sa organizovanjem ovakvog dvoboja. Prvi problem je bio taj što su na teritoriji tzv. Stare Srbije dvoboji bili zabranjeni već duže vreme. Drugi problem je bio nedostatak adekvatnog oružja. Prvi problem je prevaziđen tako što se neko setio da su na teritoriji Vojvodine još uvek važili neki austro-ugarski zakoni, koji nisu zabranjivali ovakav oblik razračunavanja. Zbog toga je za mesto dvoboja odabran Vršac, a drugi problem je rešen na neobičan način - budući da je neko kontaktirao porodicu Dunđerski, za koju se znalo da je imala komplet takvih pištolja.

O tome šta se desilo na samom dvoboju postoji nekoliko različitih verzija, ali po svoj prilici je najtačnija ona koju je ispričao Milan Jovanović Stojmirović, budući da se u većom meri uklapa sa onim što je kasnije Crnjanski pričao o tome.

Duelisti su bili okrenuti leđima jedan prema drugom, odbrojali 10 koraka i okrenuli se. Kao izazivač, Crnjanski je imao prednost prvog pucnja. Pisac je nišanio i opalio, ali je, pomalo očekivano, promašio. Došao je red na Sondermajera, koji je prvo nanišanio u Crnjanskog, i stajao u tom položaju nekoliko sekundi, da bi odjednom glasno uzviknuo "Je renonce" (Odustajem, fra.), i ispalio svoj metak u vazduh. To je uradio samo da bi, po pravilima dvoboja, pokazao da je i njegov pištolj bio napunjen.

Sa današnjeg stanovišta, neobična je činjenica da je Sondermajerov gest Crnjanskog još više razbesneo. Izvori kažu da se pisac toliko naljutio da je narednih nekoliko minuta vikao na oficira, nazivajući ga svakakvim imenima i zahtevajući da mu se pištolj ponovo napuni kako bi i on pucao direktno u njega.

Po sopstvenom priznanju kasnije, Crnjanskog je zapravo najviše uvredilo Sondermajerovo viteštvo. Oficir je svojim gestom je pokazao da se nije plašio da ikome izađe pred nišan, a sam nije želeo da oduzme život. Pri tom, za Sondermajera svakako niko nije mogao da kaže da se plašio pucanja u drugog čoveka posle borbi u Prvom svetskom ratu. On prosto nije želeo da ubije nekoga ako iza toga nije postojala viša vrednost, što Crnjanski nije mogao da preboli, tako da ga je takvo držanje ponizilo.

Na taj način se desilo da je u ovom dvoboju, iako su obojica učesnika ostala nepovređena, oficir ipak izašao kao pobednik, a po kasnijim rečima Crnjanskog, o ovom događaju je dugo razmišljao i analizirao ga, tako da je verovatno uticao i na njega kao ličnost, pa samim tim i na sve ono što je pisao posle toga.

- Mene je užasno vređalo što Sondemajer nije hteo da puca. Pitao sam se: da mu nije ispod dostojanstva da puca na mene?... Bio sam izvan sebe, ali moram da priznam da me je njegov gest iznenadio i zaprepastio. Bilo je u njemu nečega zbilja viteškog. Čovek je stao pred moju kuglu i dao mi je dokaza o svojoj hrabrosti, ali nije hteo da ničim dalje vezuje svoje ime za moje, a najmanje time što bi me ranio ili ubio. Mene je to bolelo i ja mu to nisam mogao nikad oprostiti jer je u tome bilo i nekog prezira i uopšte mnogo čega za analizovanje i komentarisanje – rekao je Crnjanski kasnije Milanu Jovanoviću Stojmiroviću, opisujući svoje iskustvo s ovim dvobojem.

Kada se uzmu rezultati koje su njih dvojica napravili kasnije, nema nikakve sumnje da je ishod koji se desio bio najbolji i za njih dvojicu, i za Srbe kao narod. Crnjanski je postao, ako ne najbolji, onda sasvim sigurno jedan od najboljih srpskih pisaca, napisavši romane kao što su Seobe i Druga knjiga seoba, dok je Sondermajer bio prvi pilot koji je izveo let od 15.000 kilometara na liniji Pariz-Bombaj, čime je zadivio celu Evropu već naredne, 1927. godine. Ovaj srpski oficir je takođe, 1931. pobedio sa još 2 jugoslovenska pilota na Međunarodnom vazduhoplovnom takmičenju u Plzenu, nakon čega više niko nije dovodio u pitanje da se radi o jednom od najboljih evropskih pilota tog vremena.

Što se samog dvoboja tiče, reklo bi se da je on na najdirektniji način pokazao kako jedan akt viteštva zna da napravi velike pozitivne stvari, koje potom nastavljaju da odjekuju u vremenu, možda zauvek.

Autor: Marko Radovanović

#dvoboj

#miloš crnjanski

#tadija sondermajer