Igor: S druge strane, ne bi čitava dijalektika ukrštanja sudbinâ prosečnog gledaoca i likova serije bila ni pokrenuta da se ne radi o visoko kvalitetnom proizvodu, retko viđenom u srpskom televizijskom programu, jer se horor žanr nesvakidašnje ukrstio sa trilerom.

Kanda autori većine TV serija rade na „umjetnom“ produžetku životnog veka publike. Time postaju inženjeri demografske politike, zalazeći u oblast primenjene umetnosti ili utilitarne zabave. Ako sa razumnom sigurnošću prosečan gledalac može računati da će dočekati kraj dvočasovnog filma, verovatnoća završetka konzumacije jedne sezone serije matematički već malo opada, ukoliko se ne zapadne u greh takozvanog bindžovanja 🤭. Kada se, međutim, kraj priče prolongira za godinu ili možda više, onda je u ubrzanom popkulturnom a krhko nepredvidljivom ljudskom vremenu reč o skoro nedoglednoj budućnosti koja postaje realno savladiva jedino u kreiranoj tenziji čekanja nastavka ⏳.

I kraj bez pravog kraja prve sezone Crne svadbe, kao i protesti koji su zbog toga usledili diljem elektronskog društvenog prostora, ukazuju s jedne strane na nejaku veru prosečnog subjekta u pogledu dužine sopstvene zemaljske egzistencije. „Kraj“ je dakle tako naštelovan da kompletiranje utiska šta nam serija tradicionalno poručuje ostavlja za naredne sezone 🤨. U slučaju pak da se nadalje zadrži visoka gledanost, što je automatska garancija za neprestano i nemotivisano razvlačenje, postoji bojazan da gledalac i ne dobije nikakav zadovoljavajući odgovor (makar i u vidu negativnog odgovora, ali koji bi bio percipiran kao zaokružen). 

S druge strane, ne bi čitava dijalektika ukrštanja sudbinâ prosečnog gledaoca i likova serije bila ni pokrenuta da se ne radi o visoko kvalitetnom proizvodu, retko viđenom u srpskom televizijskom programu, jer se horor žanr nesvakidašnje ukrstio sa trilerom. Kreatori serije (Strahinja Madžarević i Nemanja Ćipranić) od početka su uspeli da kliknu u vezivanju pažnje publike. Uglavnom se, po čuvenju zaključeno, desila fiziološka reakcija koja je san svakog autora kreativne industrije: ona kada počnete da se znojite od napete sadržine i da se unosite u ne više mali ekran TV prijemnika ili nekog drugog reprodukujućeg aparata. Majstorski odmerena relativna sporost naracije lepo je sinhronizovana sa preplitanjem vremenskih planova, što na strukturnoj ravni paradoksalno ubrzava ritam, da bi se skoro nepogrešivo izdvojili dramaturški vrhunci za početak i kraj svake epizode 🎬🎬🎬.

Glavni zaplet serije jeste pitanje odnosa racionalnih i alternativnih epistemologija. Jedan od nosilaca prvog sistema saznanja jeste psihološkinja Nataša u tumačenju Jelene Đokić, koja protokom vremena doživljava radikalnu transformaciju ka prihvatanju iracionalnog dela ljudske prirode. Ona je predstavljena kao jaka i moderna žena: feministkinja je i NVO aktivistkinja, sa seksualno liberalnim ponašanjem i prkosom prema svim (hetero)normativnim društvenim konvencijama. Nimalo stereotipno, ona uspeva da emanira svu lepotu ženskosti i dok harizmatično hoda. Budući da je Crna svadba, u lepom i nefrankeštajnovskom sinkretizmu, zamišljena i u žanru psiho-trilera, preobrazbe Jelene Đokić u tom svetlu nisu po svim linijama dovoljno dobro izvedene. Povremeno deluje, naročito u prvih nekoliko epizoda, da se njen lik razvija po suviše skokovitim, neiznijansiranim unutrašnjim mehanizmima 🧐.

Dosledan skeptik u pogledu alternativnog saznanja, poput Dejne Skali u Dosijeima X, jeste lik Nikole Koja kao opozit mističkom tragizmu Uliksa Fehmijua (u pokušaju daleke reinterpretacije Foksa Moldera). Iako je zaplet sa Kojovom moralnom osebujnošću, kao posledicom njegovog lakomislenog šarma, mestimično skarabudžen (nedovoljno dobro scenaristički iskorišćeno naslućivanje osećanja tragičke krivice zbog preljube sa suprugom najboljeg prijatelja i partnera koji će poginuti na zadatku), ovaj glumački suveren jedna je od retkih naših zvezda koja može da igra „himself“ a da ne bude dosadna 😎. To je savršen izbor za glas razuma i „prirodno“ dekonstruisanje mističkih opsena ili istina, sve do samog kraja kada više nema mesta racionalnoj sumnji. 

Za razliku od izvanrednog Koja, koji je – po informacijama ili mistifikacijama iz medija – dopisivao iimprovizovao sopstvene replike kako bi bio uverljiviji, Uliks Fehmiju u glavnoj ulozi (inspektora DB-a sklonog alternativnoj epistemologiji) najbolji je dok ćuti 🤭. U kadrovima kada trpi radnju može se doživeti kao sceničan, međutim, uprkos bildovanju njegovog „star“ statusa, Fehmiju ne koristi priliku da pokaže da li je zapravo u dovoljnom glumačkom treningu kako bi mogao da igra zahtevnije uloge, odnosno da li uopšte može da odradi neki dijalog a da to ne deluje ponekad poluamaterski. 

Ima i prijatnih glumačkih iznenađenja. Najpre, Slavko Štimac u neočekivanoj ulozi negativca od čijeg se glasa i dobro napravljenog horor stasa ledi krv u žilama 🥶. Takođe i Peđa Bjelac svojim nefilmičnim glasom ovde odlično funkcioniše u oneobičenoj dikciji visokog sveštenog lica, oca Ilariona. Odličan je i Toni Mihajlovski, u ulozi monaha Tihona, koji kao Makedonac veoma funkcionalno vlada srpskim jezikom. U obilatoj podeli značajnih uloga sveštenicima, i Igor Benčina pliva na novini sopstvene preduzimljive skrušenosti. Pojava prodorne i strašne Ljiljane Blagojević vizuelno je dobro osmišljena i svedena na neophodni narativni minimum, taman da se ne pokvari utisak eventualnim ponavljanjima istog efekta. 

Naposletku, na prvi pogled neupadljivi Nebojša Milovanović idealan je da igra dobrog čoveka kao obično-neobičnog stvorenja. Pri tome se Milovanović i „mrtav“ pojavljuje u bitnoj funkciji, što metanarativno baca novo svetlo na vajkanja samog glumca u intervjuima kako njega svi znaju po izgledu, a niko ne pamti kako se zove. Sudeći po ovoj ulozi, koja uprkos faktičkoj smrti ima potencijala da se nastavi, nema brige da će biti barem posthumno upamćen u celosti svog glumačkog identiteta 😎.

Kraj bez kraja prve sezone ipak je zanimljiv i na neki način dovršen upravo zbog toga što se u poslednjoj epizodi dešava eksplicitno tematizovanje epistemološkog sukoba kao glavne teme. „Ova borba zahteva drugačije znanje“, izgovara na samom kraju otac Ilarion, time otkrivajući da je Crkva u njegovom liku vrlo svesna da postoji više epistemologija, čak i okviru ili oko nje same, kao i da u savremenom dobu treba sopstvene filozofske resurse upotrebiti za potencijalna rešenja srca tajni svetovne tame. Finalno zamonašenje lika Jelene Đokić koliko jeste psihološki motivisano brigom za spas sopstvenog deteta, toliko govori i o inovativnom stavu autorâ serije koji Crkvu ravnopravno uključuju u pokušaj rasplitanja saznajne disharmonije, nemajući potrebu za ironijskom distancom kako bi možda učinili neki „progresivni“ umetnički radnici.

Epistemološka rašomonijada u svom ishodištu ipak produkuje antropološki optimističnu nociju:o tome da se čoveku (konzumentu) ne vidi blizak kraj. U skladu sa malom biopolitičkom teorijom zavere sa početka teksta i posmatranjem TV proizvoda isključivo u svrsi jezovite zabave, izlazi da se konzument serijski uvodi u duži tržišni životi posledični potencijalno beskrajni zahvat u potrošnji popkulturnih proizvoda. A za onog ko opravdano u Crnoj svadbi vidi i umetnost, ostaje intuicija da u susretu sa nagoveštenom Apokalipsom jedan od sasvim razumnih odgovora na kraju može da bude: jedva čekam i biću dobro ☝🏻.

Autor: redportal.rs

#crna svadba

#igor perišić

#kritika

#serija