Govorili su nam da kad porastemo moramo da budemo bolje ustaše od njih. Po 10 ili 15 ljudi vezali žicom pa tukli maljevima, čekićima i nekim polugama dok svi nisu popadali.

Novak Dukić (83) kao dete je preživeo Jasenovački horor. Tada je imao samo 6 godina, a već na putu je doživeo prvu tragediju. Naime, otac mu se pobunio jer su ustaše iz kolone izvlačili nasumično ljude i udarali i ubijali, a zbog toga su ubili i njegovog oca, pred njegovim očima.

- U proleće 1942. godine na veliko se pričalo po selima Potkozarja da će Nemci i ustaše da izvedu ofanzivu da bi uništili sve partizane i potkozarski narod koji je pomagao partizane. U strahu od te ofanzive narod je počeo da se sklanja u planinu Kozaru pa tako i moji roditelji sa nas četvoro dece, moje 2 sestre, brat i ja. Nakon pada Kozare sav taj narod teran je prema Staroj Gradiški, prema logoru Jasenovac. Na tom putu bilo je puno poubijanih. Ustaše i domobrani su udarali ljude u koloni da se brže kreću. Moj otac je na to udaranje reagovao, rekao je da možemo brže i njega su odmah izveli iz kolone i streljali pored puta - priseća se Novak Dukić.

- Mi smo nastavili dalje sa masom sveta preko mosta da prelazimo Savu na putu za Jasenovac. Tu su ustaše bacile nekoliko ljudi sa mosta u reku... ”Oni su pomagali partizane” govorili su i bacali neke starce u vodu. Čim smo prešli most nas su usmerili uz obalu Save prema logoru. Govorili su nam da je to poslednji put kojim se krećemo i da se nikad nećemo vratiti - priča Dukić.

Foto: Ministarstvo spoljnih poslova Republike Srbije/Promo

- Kada smo stigli video sam logor ograđen bodljikavom žicom, visoke stražarske kućice u kojima su bile ustaše sa mitraljezima. Odmah na ulazu u logor počeli su da odvajaju decu od majki. Majka koja nije htela da preda decu ustašama odmah je bila likvidirana. Ispred nas je stajala jedna mlađa žena sa detetom u naručju i nije htela da ga pusti. Ustaše u crnim uniformama koje su zvali Crna legija prišle su joj s leđa i jedan od njih joj je zabio bajonet u leđa. Žena je pala i ispustila dete koje su uzela druga dvojica i bacili u vazduh da bi ga jedan dočekao na bajonet - seća se stravične scene kojoj je prisustvovao pri samom ulasku u logor.

Novaka su isto odvojili od majke i razvrstali po starosti sa ostalom decom.

- Posle tog razvajanja nikada više nisam video svoje sestre i brata. Terali su nas da gledamo kako ubijaju i kolju. Sećam se kako su po 10 ili 15 ljudi vezali žicom pa su ih onda tukli maljevima, čekićima i nekim polugama dok svi nisu popadali. Onda su drugi logoraši morali da odvuku te ubijene do reke Save gde su ih bacali u vodu, da bi onda ustaše ubile i te koji su ih vukli. To je bilo strašno za gledanje, ali su nas terali da budemo tu u blizini. Sećam se i prizora kako jedan ustaša sedi na 2, 3 zaklana logoraša, puši cigaru i pije neki alkohol. Rukavi su mu bili zavrnuti do laktova, a ruke krvave. Kada je popušio cigaru, tražio je da mu dovedu neku partizanku sa Kozare... Sećam se i da su kuvali neku čorbu u kazanima, a kako nije bilo dovoljno za sve, puštali su da se narod otima za hranu. Oni se onda odmaknu od stola i pucaju ili bodu sabljama i tako ubijaju logoraše - svedoči Novak Dukić.

Jednog dana su njega i mnogo druge dece utovarili u stočni vagon i poveli na put.

Foto: Own work/Petar Milošević

- Zatvorili su vrata vagona i negde su nas vozili. Taj put je dugo trajao, a tu je bilo dosta bolesne, gladne i žedne dece. Kad je voz stao, kada su otvorili vrata, čuli smo da je to Zagreb. Puno dece koja su poumirala u vagonu su bacali na jednu gomilu, a žive su odvajali na drugu stranu. Nas su potrpali u kamion i odvezli u neko prihvatilište gde smo bili desetak dana i tu smo dobili malo vode i hrane. Onda su nas ponovo ubacili u neki stočni vagon i odvezli u logor Jastrebarsko. Tamo je već bilo puno dece, a brigu o njima su vodile časne sestre dok su ustaše čuvale logor. Davali su nam da jedemo, a imali smo i vodu za piće - priča Novak koji je tada sa ostalom muškom decom smešten u podrum tamošnjeg dvorca, dok su u prizemlju bila ženska deca.

- Tamo su nas te časne sestre učile kako da se molimo bogu na katolički način i učile su nas neke pesmice. One su bile stroge, u crnim uniformama i sa štapovima kojima su tukle neposlušnu decu. Deca su bila neuhranjena i bolesna, često su umirala pa su svako jutro ispred dvorca dolazila jedna zaprežna kola koja su odvozila negde mrtvu decu. Tamo su nas oblačili u male crne ustaške uniforme sa kapama na kojima je bilo slovo “U”, tako su nas fotografisali i te slike su verovatno slali negde. Govorili su nam da kad porastemo moramo da budemo bolje ustaše od njih. Bilo je i usvajanja dece od strane hrvatskih porodica. Ako im se svidite oni vas usvoje i daju vam novo ime - objašnjava on.

Foto: United States Holocaust Memorial Museum, courtesy of Memorijalni muzej Jasenovac/Collections: 2002.537.4

Ova agonija je trajala suviše dugo, sve dok jedne noći partizani nisu napali logor Jastrebarsko.

- Tada su partizani pobili dosta ustaša i odveli sa sobom stariju decu koja su mogla da pešače, a mi mlađi smo ostali. U to vreme u našim potkozarskim selima preživeli roditelji su čuli da u Jastrebarskom ima žive dece pa su krenuli da ih traže. Iz mog sela su došle 2 komšinice koje nisu našle svoju decu, ali su prepoznale mene i vratile su me u moje selo koje se nalazi između Banjaluke i Prijedora. Tu sam našao majku koja se vratila iz Jasenovca. Ona je dok je bila u logoru morala sa još nekoliko žena da obrađuje zemlju i čisti štale po okolnim kućama i jedan dobar hrvatski seljak je jedne noći uspeo da njih nekoliko žena prebaci čamcem preko Save te su one dalje pešice uspele da se domognu Potkozarja - ispričao je svoju potresnu životnu priču Novak Dukić.

Onda je duboko udahnuo i ponovio da sestre i brata posle ulaska u logor Jasenovac nikada više nije video.

Foto: United States Holocaust Memorial Museum, courtesy of Memorijalni muzej Jasenovac/Collections: 2002.537.4

Autor: redportal.rs

#Koncentracioni logori

#Novak Dukić

#jasenovac

#ndh