Prednost udaranja odozgo objašnjava zašto ljudi hodaju na 2 noge i zašto žene više vole one muškarce koji su viši, sugerišu nova istraživanja

Otisci stopala otkriveni su u Laetoliju, blizu tanzanijske klisure Olduvai, oblasti bogate fosilima naših praistorijskih predaka su najraniji neosporni dokaz da su se naši daleki preci prebacili sa 4 noge na 2, postajući "dvonošci".

Tačno zašto i kada su naši preci počeli da stoje uspravno i počeli da se kreću na 2 noge, još uvek je obavijeno velom tajne. Naučna zajednica se ne slaže oko toga šta je rane ljude navelo da napuste život na sve četiri - iako je to očigledno jedna od karakteristika koje definišu našu vrstu. Međutim, najsavremenija istraživanja sada pružaju nove naznake šta je moglo pokrenuti ovu promenu.

Razumevanje kako smo postali dvonožna stvorenja koja danas jesmo obećava odgovor na mnoga osnovna pitanja koja imamo o evoluciji naše vrste. Opšte je poznato da je trajno ustajanje otvorilo nove mogućnosti našim precima da se dodiruju, istražuju, podižu, bacaju i uče. Hodanje uspravno oslobodilo je ruke za nošenje i rukovanje alatima. Omogućava hodanje na veće daljine i, na kraju, trčanje.

Smatra se da su se naši najraniji "ljudski" prethodnici odvojili od zajedničkog pretka kojeg delimo sa šimpanzama pre negde između 13 miliona i 6 miliona godina. Većina naučnika slaže se da su ova stvorenja živela visoko na drveću za koje se smatra da su u to vreme pokrivala veći deo Afrike. Moramo samo da pogledamo novorođene bebe da bismo videli neke ostatke te prošlosti kada smo živeli na drveću. Stavite prst ispod prstiju bebe i ona će instinktivno uviti svoje prstiće oko njega kako bi ga stegnule. Na drveću se odojčad primati drže za majku i grane od rođenja. Ako to ne učine, oni će pasti i propasti.

Naši preci su prošli kroz nekoliko temeljnih anatomskih modifikacija da bi prešli sa 4 noge na 2. Karlica se promenila iz visoke i ravne napred i nazad u mnogo kraću i oblikovanu kao posuda dajući bolju potporu mišićima koji pokreću kuk u uspravnom hodanju. Ugao butne kosti promenio se ka unutra, dovodeći naša stopala direktno ispod centra naših tela. Naše kičme su takođe zakrivljene, formirajući izrazit S-oblik i pomažući da telesnu težinu prebacimo preko kukova i da ublažimo pritisak na mozak tokom hodanja. Na kraju su i naši donji udovi postali duži, omogućavajući nam efikasnije korake. I naša stopala su se promenila. Majmuni imaju duge velike prste kako bi se uhvatili za grane. Ljudski prsti su kraći i oni se slažu jedan s drugim da bi stvorili polugu koja će nas odgurnuti na kraju koraka.

Ova prilagođavanja skeleta dovela i do nekih problema zbog čega smo bili podložniji povredama leđa, nogu i zglobova. Pošto su se rodni kanali suzili da bi omogućili efikasnije kretanje, porođaji su postali znatno opasniji. Bebe više nisu mogle da se drže za majčino krzno hvatajući se rukama i nogama na način mladih šimpanza.

Kako i zašto su se te promene dogodile?

Antropolozi razmišljaju o tom pitanju još otkako je Čarls Dravin 1871. godine sugerisao da su rani ljudi hodali nogama da bi oslobodili ruke za upotrebu alata, rukovanje oružjem i prevoz mesa.

Druge teorije naglašavaju socijalne faktore, kao što su izgled porodičnih jedinica u kojima su mužjaci obezbedili svoje partnere i potomstvo. Opipljiva korist uspravnog stava su i sposobnost da izdaleka vide kako se približavaju grabežljivci ili da bolje vide plen koji se nalazi u visokoj travi. Pre nekoliko miliona godina, Afrika je počela da gubi neke od svojih šuma kako su rasle prostrane travnate površine, pa su naši preci postepeno napuštali šume predaka i iseljavali se u savane.

Najnovije objašnjenje za usvajanje dvonožnog hoda, testiralo je teoriju da su se muški hominoid, za koje se veruje da su se takmičili za ženke boreći se sa vršnjacima, ustali na noge jer uspravni položaj daje više udaraca. Koristeći muške boksere i trenere borilačkih veština kao subjekte, istraživači su merili energiju proizvedenu kada su pogađali ciljeve stojeći i dok su bili na rukama i kolenima. Otkrili je da su muškarci udarali daleko jače dok su bili uspravni i da su udarci naniže dvostruko snažniji od udaraca nagore.

Rezultati ove studije u skladu su s hipotezom da su naši preci zauzeli dvonožno držanje kako bi muškarci bili bolji u međusobnom premlaćivanju i ubijanju dok se takmiče za žene.

Nalazi takođe mogu rasvetliti još jednu misteriju: zašto su višestruka ispitivanja dovoljno dokazala da - barem statistički gledano - žene više privlače viši muškarce. Ako udarci nadole udaraju jače, visoki mužjak ima prednost u odnosu na nižeg takmičara. Visokim muškarcima to je dalo veću sposobnost da se takmiče za ženke i da brane svoje resurse i potomstvo. Stoga su ženke koje su se odlučile za parenje sa visokim mužjacima imale bi veću sposobnost za preživljavanje.

Autor: redportal.rs

#dvonožna bića

#hod

#hodanje

#ljudi