U 18. veku, francuska vlada bila je domaćin takmičenja u pronalaženju boljeg načina za očuvanje hrane

Od kiseljenja i soljenja do dimljenja i sušenja, ljudi od praistorije pronalaze načine kako da hrana traje duže . Ali do 18. veka, efikasno - i zaista efikasno - sredstvo očuvanja ostalo je nedostižno.

Francuska vlada je 1795. odlučila da nešto preduzme po tom pitanju. Te godine zemlja je vodila bitke u Italiji, Holandiji, Nemačkoj i Karibima, ističući potrebu za stabilnim izvorom hrane za vojnike i pomorce koji su bili daleko od otadžbine. <

Nikola Aper, mladi kuvar iz regije Šampanje, bio je odlučan da pobedi. Aper, koji je radio kao kuvar francuskog plemstva, bavio se proučavanjem očuvanja hrane. Na kraju je smislio radikalnu inovaciju: hranu upakovanu u boce šampanjca, hermetički zatvorenu čudno efikasnoj mešavini sira i limete. Aperovo otkriće je zasnovano na ranijim nesavršenim tehnikama, koje su ili uklanjale vazduh ili konzervirale hranu toplotom, ali nisu uspele da urade oboje.

Vodeći živahnu laboratoriju i fabriku, Aper je ubrzo napredovao od boca šampanjca do staklenih posuda širokog vrata, а 1803. njegova konzervirana hrana (koja je uključivala povrće, voće, meso, mlečne proizvode i ribu) poslata je na pomorska ispitivanja sa francuskom mornaricom. Do 1804. godine, njegova fabrika je počela da eksperimentiše sa mesom upakovanim u limene posude, koje je lemio i potom mesecima posmatrao znakove nadimanja. Oni koji se nisu naduli smatrani su sigurni za prodaju i dugoročno skladištenje.

Godine 1806. legendarni gastronom Grimod de la Rejnier sjajno je pisao o Aperu, napominjući da je njegov sveži grašak u konzervi bio "zelen, nežan i ukusniji od onog koji se jeo u jeku sezone". Tri godine kasnije, Aperu je zvanično dodeljena vladina nagrada, uz uslov da objavi svoj metod. Objavio je to 1810. godine kao Veštinu očuvanja svih životinjskih i biljnih supstanci tokom nekoliko godina.

Aperov proces bio je utoliko neverovatniji jer je više od 50 godina prethodio otkrićima Luj Pastera o rastu i sterilizaciji mikroba. Konzervirana hrana takođe je nastala otprilike 30 godina pre otvarač konzervi. Prvi metalni kanisteri bili su napravljeni od pocinčanog čelika ili čak od livenog gvožđa, sa teškim poklopcima koji su morali da se otvore ili izbode vojničkim bajunetima.

Nakon osvajanja nagrade, Aper je proveo još mnogo godina radeći na usavršavanju svoje metode usred haosa postnapoleonske Francuske. Njegove fabrike su ostale inovativne, ali nerentabilne, a umro je siromah 1841. godine i sahranjen je u zajedničkoj grobnici. Do tada su se varijante njegovog postupka koristile za konzerviranje hrane od njujorških ostriga i Nantes sardina do italijanskog voća i paradajza u Pensilvaniji.

Dostupnost konzervirane hrane igrala je presudnu ulogu u 19. veku, hranila je ogromne vojske tokom Krimskog rata, Američkog građanskog rata i Francusko-pruskog rata, a istraživačima i kolonijalistima nudila ukus doma u nepoznatim zemljama. Nakon globalne depresije 1873. godine, američki izvoz konzervirane hrane je naglo porastao, predvođen kompanijama Kempnel, Hajnz i Borden. Godine 1904. kompanija Mak Ams Machine iz Njujorka patentirala je postupak dvostrukih šavova koji se koristi u većini modernih konzervi za hranu. Danas mašina sa dvostrukim šavovima može bezbedno da zatvori više od 2.000 limenki u minuti - zaista daleko od Aperovih boca prepunih graška.

Autor: redportal.rs

#Konzevriranje

#Nikola Aper

#hrana

#pasterizacija