Mlada osoba koja želi da se bavi montažom treba makar da proba da završi fakultet

Čini se da smo kao nikada ranije okruženi raznim video-sadržajima, od spotova, raznih reklama, svakakvih klipova (od smešnih do tragičnih), a pritom i ne spominjemo tradicionalne medije, poput televizije ili filma. U najvećem broju slučajeva za realizaciju svih njih služe ljudi koji uglavnom ostaju iza kamera – montažeri. Međutim, među njima postoji jedan koji je specifičniji od ostalih, jer zna često da bude i ispred kamere. Reč je naravno o LoOney-u, s kojim smo razgovarali o odrastanju, samom poslu montažera, ali i o drugim stvarima.

IZVOR: YT / @redportalsrbija

Razgovaramo sa Vladimirom Markovićem LoOney-em, montažerom, scenaristom, rediteljem, strip-autorom, hip-hop izvođačem. Jesam li nešto izostavio? 🤔

Siguran sam da jesi 😄. Sigurno je nešto izostavljeno pošto tako... Ja sam svaštar. Iako se sada fokusiram, naravno, za ono što sam se školovao, a to je film, video i televizija... Da, zapravo sam svašta radio u svom životu.

Kako bi opisao svoje odrastanje do devedesetih godina?

Imam podkast u kojem moji drugari stalno pričaju kako sam ja neki bogataš iz „kruga dvojke”, koji je imao sve igračke koje je hteo i kome je detinjstvo bilo ono kao... sa šampanjcem umesto sokića. 🍷/ 🥤😄 Nije bilo baš tako, ali nije ni previše daleko od istine. Detinjstvo mi je bilo sasvim okej do tih devedesetih. Tako da sam stvarno imao sve masterse koje sam hteo, putovali smo u Trst, gde smo kupovali gluposti, tako da... Stvarno mi je bilo super. Naravno, u to vreme sam glumio u najgledanijoj dečijoj seriji.

U više navrata si ispričao svoje traumatično iskustvo koje se desilo tih devedesetih kada je neki vojni penzioner potegao pištolj na tebe, i to zbog mleka. 🤯 Da li je taj događaj uticao na tebe da drugačije posmatraš stvari?

Taj događaj je ostavio onako gorak ukus u ustima na te devedesete. Zato što je to moglo da se desi tada, da neko potegne pištolj na tebe zbog mleka koje je bilo za mlađeg brata. Moj brat je deset godina mlađi od mene, i on je tad bio jako mali. Nije on tada bio tu , ali je bila restrikcija mleka; mogao je svako da dobije litar dnevno. Ne znam da li se ljudi toga uopšte sećaju, ali mlađe generacije svakako nemaju pojma o tome. Mogao si da dobiješ litar mleka dnevno; odeš, čekaš u redu sa penzionerima i pokupiš mleko. Ja sam imao dogovor sa prodavcima da dobijem uvek dva zato što sam imao mlađeg brata koji je naravno pio puno mleka. Onda je taj penzioner (tog dana) rešio da „uzme pravdu u svoje ruke” pa je izvadio pištolj. Bila je frka-panika... Ali to je baš simbol tog vremena. Mada, mogu da zamislim da se i danas tako nešto desi. Možda ne oko mleka, ali danas ljude trigeruje baš svašta.

Foto: redportal.rs/Marijana Vasiljević

Verovatno bi, recimo, bilo oko televizora ili možda piletine na sniženju? 😄

Šta znam, da. Neka tuča u Lidlu. Tako nešto zamišljam. 🤣

Kada bi se snimao nastavak Metle bez drške i da ti se ponovo dodeli uloga Zlatka, po tvom mišljenju, kako bi sad on izgledao, čime bi se bavio?

Izgledao bi ovako (pokazuje na sebe, prim. ur.), a karakterno... Znaš kako, Zlatko je uvek bio jako dobar, i to je nešto što mogu da kažem da je sličnost između mene i njega. Pretpostavljam da bi bio sličan meni, možda ipak onako „ispečen” nekim životnim iskustvima koja bi mu pokazivala da se možda u ovoj zemlji ne isplati biti dobar i slično, ali verujem da bi bio na pravom putu. Verovatno bi bio neki arheolog ili tako nešto... Neki istraživač pošto je uvek voleo da zabada nos u tuđe poslove. ⛏

Nama je, na primer, palo na pamet da bi možda bio idealan za novog vlasnika Veselog majmunčeta? 🐒

I to bi imalo smisla... Mada... Jako je bio buckast, ali mislim da je Zlatko neko ko ipak voli da se kreće, da ide „tu i tamo”, tako da nisam siguran da bi sedeo u nekoj radnji po ceo dan. To mu ne bi bilo „kul”. Meni bi to bilo kul. Ja bih voleo da sedim u radnji sa životinjama, to bi mi baš bilo strava.

Dok si studirao montažu na FDU, da li si i ti imao nekog komšiju koji ti je dobacivao „jesi li joj montirao”? 😆

A ne, to se stalno dešava. Kad kažem ljudima da sam montažer, kreće to „jesi li joj m... montirao?” i „kako montira!”. To su dve stvari koje mi uvek prvo ljudi kažu, to je prosto tako i od toga ne može da se pobegne. Međutim, nisam jedini, sa svim mojim kolegama montažerima je ista stvar. A da, postoji i treća stvar, a to je: „A je l' bi mogao da mi montiraš bojler?” 😁

Da li je teže osmisliti i montirati reklamu ili muzički spot? 🤔

Rekao bih da je reklama teža stvar jer se tu puno glava pita. Imamo klijente, a u taboru klijenata obično postoji više ljudi. Onda imamo marketinšku agenciju, gde je takođe više ljudi koji se (međusobno) sudaraju. I na kraju imamo kreativu, odnosno ljude koji rade produkciju, koja, što bismo rekli, izvodi radove. Tako da mislim da je reklama znatno teža i komplikovanija, a spotovi su nešto što se organizuje dve nedelje, snima jedan dan i prosto sve bude gotovo jako brzo.

A da li je teže montirati film ili pristojnost u ne baš prijatnom društvu? 🤨

Тeže је montirati film, jer duže traje. Potrebno je dva do tri meseca da bi se jedan film izmontirao.

Koji ti je omiljeni crtani lik iz produkcije Looney Tunes? Kad bi ti bio lik u nekom od tih crtaća, kako bi izgledao? Da li bi bio neka životinja ili neki od onih ljudskih karaktera, poput Sime Strašnog ili Elmera Daveža? 🐰🦊

Nikad nisam razmišljao o tome. Omiljeni lik mi je Duško Dugouško, tu nema greške, on mi je omiljeni „Looney Tunes” lik. Ironija sudbine je da sam dao glas u „Svemirskom basketu” Spidiju Gonzalesu, koji mi je takođe bio drag kad sam bio mali, baš sam ga voleo. Kad bih bio lik iz crtaća, verovatno bih bio neka životinja. Mislim da bih bio životinja zato što su ljudi u crtaćima uvek predstavljeni kao kreteni, a ne percipiram sebe kao kretena. Možda su neki ljudi imali takvo iskustvo sa mnom, ali ja sebe tako ne percipiram.

Foto: redportal.rs/Marijana Vasiljević

U današnje vreme sa raznih strana možemo da čujemo da se u filmovima konstantno povećava brzina razmene kadrova, pa se stiče utisak da zbog toga trpi sam sadržaj. Šta misliš o tome? 🎬

Mislim da to nije tačno. Brzina kadrova se menjala od dvehiljaditih naovamo zato što su filmovi postajali dosta „spotovskiji”. Mislim da se to sada ustalilo, ali takođe smatram da Holivud ima problem sa ritmom i dinamikom, zato što su filmovi često duži 20 minuta nego što bi trebalo, jer je tako rekao producent ili neki algoritam, ili u krajnjoj liniji reditelj... mada se oni najmanje pitaju. Filmovi bi mogli da budu kraći, opušteno, a bili bi bolji.

Često čujemo i da su u proseku danas crtani filmovi kvalitetniji od filmova. Imaš li ti takav utisak? 🎨🎥

Mogu da kažem da dȃ. Zato što proizvodnja crtanih filmova traje duže, što znači da se ipak nekoliko godina promišlja šta će da se uradi. Potom se postavljaju okviri koji kasnije služe kao nešto čime se navodiš kao autor, dok se filmovi danas proizvode jako, jako brzo. U tom smislu, „što je brzo, to je i kuso”, pa u tom smislu crtaći su bolji. Tu imamo i primer „Spider-Man: Into the Spider-Verse”, koji je superiorniji od bilo kojeg superherojskog, ili čak nekog drugog filma (koji se prikazuju zadnjih godina).

Postoji li neka knjiga koja je na neki način presudno uticala na tebe? 📔😊

Ne mogu ovako „na keca” da se setim. Ima jedna knjiga koja mi je promenila život, doduše. Nisam mogao kao klinac da naučim tablicu množenja i postoji knjiga koja se zove „Bilboke – matematička bajka” ili tako nešto, gde glavni junak sve vreme uči da množi. Taj Bilboke ide kroz neki magični svet matematike i prolazi svašta. Ta knjiga je remek-delo. To je neki Šveđanin valjda napravio, ilustracije su bile fantastične. Znam da je dva puta izdata kod nas, s tim što je svaki put ovde prošla nezapaženo. Postoje samo „hardkor” fanovi Bilbokea, poput mene i možda još jedno dve-tri osobe koje znam, ali mislim da ljudi generalno ne znaju za tu knjigu.

Bilboke ti je onda pomogao da završiš treći razred?

Tako nešto, da, da. Mislim da je treći razred u pitanju, možda čak i drugi 🤣. Nisam siguran, ali to je to.

Foto: redportal.rs/Marijana Vasiljević

Kada bi ti se neka mlađa osoba obratila i rekla da želi da se bavi montažom, šta bi joj rekao? 📽😲

Rekao bih toj mladoj osobi da ipak proba da upiše faks (i pored svih kurseva koji danas postoje, čak i na Jutjubu). Iako izgleda da je to gubljenje vremena, tamo se nauči toliko finesa da sve ovo što biste videli kasnije, na tim onlajn kursevima, bude samo nadogradnja toga, tako da tek tako možeš da kažeš da si apsolutni car u tom poslu. Međutim, posao montažera je dosta i do nekog individualnog osećaja. Montaža jeste zanat, ali je takođe i umetnost. Mislim da čovek ipak treba da bude malo „namikiran“ na to. Danas, sa ovom tehnologijom kojom imamo, svako može da bude montažer, i ja nemam ništa protiv toga. Međutim, mislim da možeš da budeš bolji montažer ako završiš neke škole, bar zato što razmenjuješ iskustva sa drugim ljudima u okviru nje četiri ili pet godina, koliko sve to traje.

U nekom smislu, ti si i najbolji primer za to? 🤔

Svakako jesam, ali znaš kako, ima puno toga što i ja ne znam. Kada si montažer koji se bavi određenom nekom stvari, upadneš u tu repeticiju, pa neke stvari znam savršeno, ali za neke moram i ja da pogledam Jutjub da vidim o čemu se tu radi.

Da li možemo nekad u budućnosti očekivati neki tvoj povratak na muzičku scenu? 🎶🎵🎶

Sada se nešto batrgam, kao moj deda koji je u 70. godini krenuo da se vraća nazad i da prepričava svoje priče. Tako sam sada i ja pokrenuo dve stvari. Prvo, hteo sam da snimim neku pesmu. Međutim, relativno brzo sam odustao zato što apsolutno nemam vremena za to. Prosto ne mogu do svog posla da stignem ništa drugo. Ipak, ono za šta ću da nađem vreme nije muzika, nego je strip. Rešio sam da sve svoje stripove napokon objavim kao knjigu. Sada ovo i izgovaram da bi bilo zvanično, da me ništa ne bi sprečilo da se to desi. Da, pre ću se vratiti u strip nego u muziku, ali... nikad ne reci nikad.

IZVOR: YT / LoOneyBGD

Da li bi nešto poručio čitaocima, a sad eto, i gledaocima Red portala?

Poručio bih posetiocima Red portala da pokušaju da budu veseli i da izađu na ulicu sa osmehom jer sam shvatio da ima sve manje osmeha na ulici. Bilo bi mi draže da kad idem od svoje kuće na posao ovde, u centar grada, vidim nasmejane ljude na ulici. Mislim da je to lepa poruka.

Autor: Marko Radovanović