Greh hrišćanske Evrope je ideal ljubavi doba romanticizma

Mogu li prokleti biti spaseni? Da li osuda duše na pakao može biti opozvana? Za Dantea Aligijerija, firentiskog pesnika koji je hodio Zemljom pre 7 vekova, odgovor na ovo goruće pitanje teologije bio je jedno veliko, odlučno i neopozivo - NE.

Za mnoge, Danteovo najpoznatije delo Božanska komedija, čini temelj moderne italijanske kulture. On je najlepše u svojoj priči uokvirio jednu od najpoznatijijih legendi koje su bile istinite, tragičnu životnu priču Paola Malateste i Frančeske de Polente - kao priču upozorenja, narativ o propasti ako se ljudsko telo i duša odaju grehu. Ali, zaljubljenici u Dantea iz 19. i ranog 20. veka imali su drugačiju interpretaciju te priče.

Poštovaoci romanticizma, koji odbacuje slavu razuma i umesto toga stavlja emociju iznad racija, transformisao je karakter Frančeske iz grešnika koji pati u pakklu u vrhunski primer žene i kulturnu ikonu. Svi od kompozitora Čajkovskog i Rahmanjinova psa sve do umetnika poput Rosetija i Rodina i pisaca Hanta i Bajrona, svi oni su se koristili Frančesku kao simbol kroz koji bi uputili izazov kulturnim normama svoga vremena. Umesto da čuju danteovo glas kroz vekove koji upozorava o kobnoj grešci žaljena prokletih, umetnici opčinjeni pričom su isticali tragične elemente priče, dajući interpretaciju koja se kao vatra proširila svetom i ostvarila kulturni primat koji stoji rame uz rame Šekspirovom Romeu i Juliji.

Ljubav Paola i Frančeske postala je temelj na kome su autori romantike stvarali ideje dok su živeli na obodima sveta ideja svojih društava zasnovanih na vrednostima tradicije. Promenili su hrišćanski koncept života posle smrti, razvili prefeministička načela o snazi delovanja ženskog bića i koristili staru priču kao oruđe da se nose sa nagonima njihove lične seksualnosti. Ovekovečena u više od 40 muzičkih adaptacija, slika, skulptura i tekstova, ljubavna priča ovo dvoje mladih iz Italije, koje čini samo 69 linija u Danteovoj Komediji - umalo nije zasenila komlpetno ostatak celokupmnog njegovog dela.

U Infernu, prvom od tri dela Božanske komedije, Dante piše svoje metaforičko putovanje kroz pakao dok ga vodi rimski pesnik Verglije. Na početku priče, Verglije pronalazi Dantea hodočasnika (koji se razlikuje od Dantea autora) u tamnoj šumi, koga je odvukao sa puta pravde njegova lična sklonost gresima. Verglije vodi i upravlja još živog Dantea nazad na pravi put, vodeći ga kroz tri domena zagrobnog života - kroz pakao, čistilište i raj.

Dok se Dante i Verglije spuštaju u pakao, prolaze kroz Krug požudnih, gde se nalaze duše grešnika koji su se predali putenim zadovoljstvima, a za kaznu su pretvoreni u vrteći ciklon, neprestani vetar, orkan, oluju, koja melje njihove duše - baš onako kako je i njihova požuda bacala i obarala njihove duše i tela za života. Među požudnim grašnicima, koje uključuju i Kleopatru i Jelenu Trojansku, Dante i Verglije susreću dve sene koje su toliko međusobno isprepletane da se čini da lete kao jedan. Nakon što ih susreše, izmešani par se predstavio kao Paolo i Frančeska i počeše razgovor sa njima. Prva je krenula Paola, koja je pričala kako su se upoznali i zaljubili.

pročitajte još

BDSM 💕💕💕

Ona kaže, jednoga dana sedeli su i čitali priču o Gvinevri i Lanselotu, likovima iz priče kralja Artura koji su poklekli u iskušenjima svoje ljubavi počinivši preljubu i telesni greh koji je doveo do pada Kamelota. Kako su Paolo i Frančeska naučili, "ljubav je pobedila Lanselota..i tada smo oboje prebledeli, dok smo gledali jedno drugome u oči". Kada su stigli do dela gde i Gvinevra pada u stanje potune zaljubljenosti u Lanselota, Paolo govori "Drhtao sam od želje da spustim svoja usta na njena...toga dana više nismo pročitali nijednu stranu više." Dantehodočasnik, na ovom mestu toliko je ophrvan žalom za senama dvoje zaljubljenih, da počinje nekontrolisano da plače i pada u nesvest.

Iako Frančeska pominje kratko da su ona i Poalo ubijeni, autor nam ne daje nikakav istorijski kontekst jer je priča bila naširoko poznata širom Italije 14. veka.

Frančeska je bila ćerka gospodara grada Ravene, polisa u ratu sa gradom Riminijem. Da bi osigurali mir, Frančeskin otac je sklopio savez sa Riminjem i u okviru njega pristao da da svoju kćer za nasledniku vladara svog neprijatelja - Đovaniju.Brak je bio nesrećan, Frnačeska se zaljubljuje u mlađeg brata svoga muža Paola. Kada je Đovani otkrio da je prevaren, u napadu besa ubija ih oboje.

Danteov delić o njima dvoma u Božanskoj komediji je najstariji zapis njihove priče. Njegov naglasak na romantični aspekt priče služio je da prenese poruku njegovoj publici - služio je da pokaže kolika je moć greha, koliko lako može da vas zavede i da ne zaboravimo da nikada ne smemo dozvoliti sebi da ih žalimo. Verglije prekorava Dantea hodočasnika zbog njegove milosti koju ukazuje svojim suzama prema ovim prokletim dušama, i tu, kao i na mnogim drugim mestima, vidimo da je Danteov najveći deficit čoveka njegova neobuzdana požuda - i da je stoga potpuno normalno da će se čitalac, kao i svako ljudsko biće, uvek saosećati sa prokletim ljubavnicima.

Priča Paola i Frančeske je ubačena upravo zato, kao upozorenje, kojoj je i cilj da izazove sažaljenje upravo da bi demonstrirala opasnost ukazivanja milosti onima koji je ne zaslužuju.

Tokom narednih decenija, priča je postajala sve komplikovanija i komplikovanija. U svom komentaru na temu Božanske Komedije, Đovani Bokačo, još jedan od genija italijanske književnosti, seća se verzije priče o ljubavnicima u kome je Frančeska prevarena da se uda za Đovanija. I gde je on (Đovani) kompletno predstavljen kao negativac, sada još i pod drugačijim imenom Gianciotto što je nadimak koji znači Sakati Đovani.Oko 5 vekova nakon objave Božanske komedije, romanitičarski pisci su stalno crpeli inspiraciju iz prokletih ljubanika. Na primer Vilijam Blejk (engleski pesnik i umetnik) naslikao je i gravirao susret Dantea sa senama Frančeske i Paola (1824. godine). Svima njima je bilo zajedničko to što su uvek menjali kraj tog susreta i predstavljali seni ljubavnika kao trijumfalne perfekcije lepote koje oslikavaju moć njihove ljubavi.

Pobeda Paola i Frančeske nad prokletstvom i paklom, kao i obrt Danteove poruke o moralu proizilazi iz korena romantizma koji je u sebi tražio odbacivanje racija iz 18. veka koji je bio centar i suština perioda prosvećenog apsolutizma.

Dante je smestio u pakao Paola i Frančesku upravo zato što su dozvolili da ih obuzmu njihove strasti, njihov najsnažniji životinjski instinkt, zato što im je pobedio razum i racio, ono što ih je činilo ljudima. Za romantike, sa druge strane, podmetanje osećanja i strasti umesto suvog is urovog racija je bio cilj postojanja i oznaka dobro proživljenog života. Paolo i Frančeska su zaslužili raj, a činjenica da je zbog nevernosti i pohote Dante upravo nju i osudio na pakao bila je apsolutno nevažna.

Oni su bili oličenje iskrenosti, osećanja neokaljanih racijom, čisti i neukaljani skrivenim motivima u svojoj ljubavi - željni jedni drugog jer jer drugačiji život od toga nije bio zamisliv. A to, to je srž idala života svih romantičara, dok u svojim stoje na ruševinama, gledaju sa litica u mora ili sede u tušini starog groblja obraslog u korov. 🥰

Autor: redportal.rs

#Božanska komedija

#Frančeska

#Paolo

#Rimanticizam

#Romantičari

#SMRT

#dante aligijeri

#feminizam

#greh

#hrišćanstvo

#krugovi pakla

#ljubav

#pakao

#požuda

#preljuba

#romantika

#srednji vek

#strast