Sumo je tradicionalni japanski sport

Sumo je oblik takmičarskog rvanja s punim kontaktima gde rikiši (rvač) pokušava izgurati protivnika iz kružnog ringa (dohyō) ili dodirivanjem tla bilo kojim delom tela osim tabanima (obično bacanjem, gurajući ga ili gurajući ga dole).

Foto: Wikipedia.org

Sumo rvanje se prvi put spominje u jednom zapisu iz 712. godine, koji opisuje kako je vlasništvo nad japanskim ostrvima odlučeno između bogova Takemikazuči i Takeminakata u rvačkoj borbi. Nihonšoki (japanske hronike) iz 720. godine datira prvu borbu između smrtnika u 23. p. n. e. Jedan čovek po imenu Sukune je na poziv cara Suinina u rvačkoj borbi porazio i ubio siledžiju Kehaua i tako postao otac sumo rvanja. U stvarnosti su mnoge borbe čak i u srednjovekovnom Japanu završavale tek sa smrću jednog od učesnika.

Foto: Wikipedia.org

Nestankom carske centralističke vlasti, ceremorijalni dvorski sumo gubi na važnosti, a u ratničko doba Kamakura nekada ceremorijalno rvanje postaje deo ratničkog treninga pod šogunatom. Od samuraja se očekivalo da se usavršavaju u ovoj veštini. Ali sumo je s vremenom prestao da bude isključivo vojnička veština/tajna, i postao je zabava za mase a sponzori su obično bili dajmijo (vojvoda). Sumo rvači, pobednici koji su su se borili za naklonjenost nekog velikaša su bogato nagrađivani i čak podizani u status samuraja. 

Život rvača vrlo je regulisan, a pravila određuje Japansko udruženje sumoa. Većina sumo rvača mora živeti u zajedničkim kućama za trening sumo rvača, na japanskom poznatim kao heya, gde su svi aspekti njihovog svakodnevnog života - od obroka do načina odevanja - određeni strogom tradicijom.

Foto: Wikipedia.org

Članovi Japsnkog udruženja sumo, nazvani oyakata, svi su bivši rvači i jedini ljudi koji imaju pravo trenirati nove rvače. Većina rvača koji treniraju članovi su kuće za trening (ili heya) koju vodi jedan od oyakata, koji je šef grupe rvača pod njim.

Svi sumo rvači moraju da uzimaju rvačka imena koja se nazivaju shikona, a koja mogu biti, a i ne moraju, povezana sa njihovim pravim imenima. Rvači često nemaju mnogo izbora u svojim imenima koja im daju njihovi treneri, pristalica ili članovi porodice koji ih je ohrabruju u sportu.

Rvači su rangirani prema sistemu koji datira iz perioda Edo. Rvači se unapređuju ili degradiraju prema njihovim učincima na šest službenih turnira održanih tokom cele godine. Pažljivo pripremljeni banzuke s popisom pune hijerarhije objavljuje se dve sedmice pre svakog sumo turnira.

Postoji šest rangova rvača: makuuchi, makushita, sandanme, jonidan, jonokuchi i ranksjūryō.

Sumo udruženje detaljno propisuje ponašanje svojih rvača. Na primer, udruženje zabranjuje rvačima da voze automobile, iako to delom nije potrebno jer su mnogi rvači preveliki da bi mogli stati za volan. Kršenje pravila može dovesti do novčanih kazni ili suspenzije.

Prilikom ulaska u sumo, očekuje će te pustiti kosu da raste kako bi moli napraviti gornji čvor, ili chonmage, sličan frizurama samuraja iz perioda Edo. Štaviše, očekuje se da će javno nositi chonmage i tradicionalnu japansku haljinu, što omogućava da ih odmah prepoznaju kao rvače.

Foto: Wikipedia.org

Vrsta i kvaliteta haljine zavise od ranga rvača. Rikishi u jonidanu i nižem rangu sme nositi samo tanki pamučni ogrtač zvan yukata, čak i zimi. Kada su vani, moraju nositi drvene sandale koje se nazivaju geta. Rvači u divizijama makushita i sandanme mogu preko jukata nositi tradicionalni kratki kaput i smiju nositi slamnate sandale zvane zōri. Sekitori višeg ranga mogu nositi svilene halje po svom izboru.

Slične razlike postoje i u načinu života. Rvači juniori moraju ustati najranije, oko 5 sati ujutro, za trening, dok sekitori mogu početi oko 7 sati ujutro. Kada sekitori treniraju, mlađi rvači rade druge poslove, poput pomaganja u kuvanju ručka, čišćenju i pripremi kupke.

Sekitori dobijaju vlastitu sobu u staji ili mogu živeti u vlastitim stanovima, kao i oženjeni rvači. Mlađi rvači spavaju u zajedničkim spavaonicama. Dakle, svet sumo rvača podeljen je između mlađih rvača koji serviraju i sekitorija kojima se servira.

Samuraji ne doručkuju. Najčešći tip ručka koji se poslužuje je tradicionalni sumo obrok čankonabe, koji se sastoji od dinstanog variva od razne ribe, mesa i kuvanog povrća. Obično se jede sa rižom opranom pivom. Ovaj režim bez doručka i obilnog ručka nakon čega sledi spavanje namenjen je pomaganju rvačima da se puno ugoje kako bi se uspešnije takmičili.

Negativni zdravstveni efekti sumo načina života mogu se odraziti kasnije u životu. Sumo rvači imaju životni vek između 60 i 65 godina, više od 10 godina kraće od prosečnog japanskog muškarca, jer prehrana i sport uzimaju danak na telu rvača. Mnogi razviju dijabetis tipa 2 ili visoki krvni pritisak, a skloni su srčanim udarima zbog enormne količine telesne mase i masti koje akumuliraju. 

U poslednje vreme standardi debljanja postaju manje strogi, u nastojanju da se poboljša celokupno zdravlje rvača.

IZVOR: YT / National Geographic

Autor: redportal.rs

#Japana

#Rvanje

#Sumo