Kako je srpski filmski delatnik uticao na nastanak Lukasovih Zvezdanih ratova

Ime Slavoljuba Slavka Vorkapića se danas mnogo manje spominje nego ranije, mada, ruku na srce, u Srbiji je nekako uvek bio manje poznat nego u svetu. Razloge za to možemo pre svega tražiti u političkim prilikama, jer se radilo o čoveku kojeg su u vreme kada su njegovi uspesi bili najvidljiviji nove vlasti u Jugoslaviji mogle da gledaju samo kao ostatak Kraljevine Srbije i Kraljevine Jugoslavije. Razume se, to tada nije bilo naročito zahvalno mesto.

Ipak, čak i u to vreme, tokom pedesetih godina prošlog veka, na njega je morala da se obrati određena pažnja, ali time ćemo se pozabaviti kasnije. Njegova priča počinje nekih 60 godina ranije, na samom kraju XIX veka. Rođen je 1894. u selu Dobrinci kod Rume. Njegov otac Petar, inače službenik zaposlen u gradskoj upravi, bio je rešen da mu pruži najbolje moguće obrazovanje.

Istina, i sam Slavko se pokazao kao dobar učenik, tako da je posle završene škole upisan u poznatu srednju školu u Sremskoj Mitrovici, odnosno Mitrovačku gimnaziju, istu onu koju je pohađala Mileva Ajnštajn. Tu je prvi put značajnije upoznao umetnost, pa su i njegovi prvi crteži nastali ovde. Kasnije nastavlja obrazovanje u Zemunu, pa u Kraljevskoj umetničkoj školi u Beogradu (danas se tu nalazi Fakultet primenjenih umetnosti).

Tu biva primećen od strane Matice srpske, koja mu odobrava stipendiju za stručno usavršavanje u Mađarskoj. Po izbijanju Prvog svetskog rata uspeva da se vrati u Srbiju, pa kao dobrovoljac učestvuje u povlačenju preko Albanije. Ovaj period će umnogome uticati na njegov rad.

Budući da je zajedno sa mnogim srpskim vojnicima prebačen za Francusku, nastanjuje se u Parizu, odnosno u Montparnasu gde se priključuje umetničkom pokretu avangardista koji je tek bio u začetku. Tu i učestvuje kao izlagač na izložbama koje se organizuju u periodu do 1919. godine.

Konačno, 1920. uspeva da emigrira za Sjedinjene Američke Države, gde je neko vreme živeo u Njujorku. U roku od godinu dana je putovao kroz njih, uglavnom kao skitnica, da bi se konačno 1921. nastanio u samom Holivudu, tada samo manjem prigradskom naselju kod Los Anđelesa. Budući da su filmski studiji počeli da prebacuju svoj posao u ove krajeve 10 godina ranije, bilo je skoro neminovno da se njegov umetnički dar ne spoji sa ovim novim izrazom koji je u sve većoj meri zauzimao svet.

Vorkapić tako brzo postaje vodeći stručnjak za montažu, rane forme specijalnih efekata, urednik, filmski teoretičar i predavač u međuratnom periodu, oko kojeg se često otimaju vodeći studiji. U najpoznatije filmove na kojima Slavko radio tridesetih spadaju Zločin bez strasti (Crime without Passion), Doktor Džekil i Mister Hajd (Dr. Jekyll and Mr. Hyde) i Živeo Vila (Viva Villa!), ali i mnogi drugi koje je teško i nabrojati.

Vorkapić je, međutim, u filmskim krugovima bio najpoznatiji kao tvorac eksperimentalnih kratkih filmova, koji nisu pravljeni toliko za publiku koliko za filmske delatnike, kojima je pokazivao kako montažom mogu da se prikažu dugi periodi u relativno kratko vreme, kako se jezikom simbola mogu predstaviti osećanja itd. Ove njegove metode su sve češće počele da se pojavljuju i u filmovima za publiku, tako da se i danas koristi izraz Vorkapich za ove tehnike.

IZVOR: YT / SlavkoVorkapichkanal

Slavko se pedesetih godina prošlog veka na neko vreme vratio u Beograd, gde je neko vreme radio kao profesor na Univerzitetu umetnosti. U to vreme je režirao i film Hanka, kao neku vrstu preteče Skupljača perja i Doma za vešanje. Film je ušao u takmičarski program Kanskog festivala.

Koliko je Vorkapić uticao na filmsko stvaralaštvo u svetskim okvirima, teško je i izmeriti. Primera radi, poznato je da je Džordž Lukas otvoreno priznao da su na njegov filmski jezik presudno uticale dve ličnosti: filmadžija Lester Novros i glavni junak ovog teksta - Slavko Vorkapić.

IZVOR: YT / Maharlika Cinema Arts and Movie Reviews

Autor: Marko Radovanović

#Slavko Vorkapić

#slavoljub vorkapić

#vorkapich