Završni juriš za slobodu porobljene otadžbine

Ratna povest Jovana Zekovića (1892-1983) je, u najmanju ruku, upečatljiva. Prošao je 50 država i polovinu severne hemisfere da bi se o Vaskrsu 1918. obreo sa srpskom vojskom na Solunskom frontu i dočekao da još dugo poživi u slobodi nekad porobljene otadžbine. Svom sinu Mlađenu, koji danas živi u Čačku, u magnetofon je ispričao do pojedinosti kako je sve to bilo, pisala je Politika.

Mladog seljačića iz Bjelosavljevića na obroncima Romanije, u današnjoj opštini Sokolac, carske vlasti raselile su posle atentata na Ferdinanda u Srpsku Krajinu. Dopao je u Ključ nekom domaćinu kao izbeglica, koji je imao sina pozvanog u ćesarsku vojsku, pa je podmetnuo Jovana umesto sina.

Tako se Romanijac posle obuke kod Budimpešte stvorio na frontu u Galiciji, u boju protiv ruske vojske. Tu je, sa drugarom i zemljakom Dušanom Veletićem od Kalinovika, rešio da prebegne Rusima.

Jovan je tako pričao:

Udesilo se da smo sa ruskim seljacima, gde smo posle raspoređeni, uspostavili prijateljstvo, a mene daju kod crkvenog klisara, bračnom paru bez dece. Zbog poštenog obavljanja seoskih poslova mnogo su me zavoleli... U kući se nije smelo pušiti, a na zidu je bilo mnogo ikona svetaca. Jednom, odu klisar i žena u crkvu a ja ostanem sam i rešim da zapalim cigaru. Gledaju me sveci sa zida, a ja se popnem na stolicu i sve ikone okrenem prema zidu. Stigne klisareva žena, vidi me da pušim i ikone okrenute, mnogo se naljuti i grdi me. Skočim na stolicu i vratim kako su bile. Uveče stiže gazda. Žena mu reče šta sam učinio a on se slatko nasmejao. Kad sam od njih odlazio, dugo su plakali.

Onda su ih pozvali u logorašku baraku i okupili u Srpsku dobrovoljačku diviziju, kojom je komandovao pukovnik Stevan Hadžić.

Iz logora smo krenuli na ratište, deo pešice, drugi vozom. U Kijevu smo se sastali sa oficirima koji su došli sa Krfa, odatle vozom do Odese. Uniforme i oružje dobili smo odmah, 11. februara, po naredbi cara Nikolaja.

Posle krvavih borbi na Dobrudži srpska divizija se povukla preko Odese u pozadinu i u januaru 1917. stigla u Voznesenjsk. Uskoro počinje Oktobarska revolucija, a Srbi i ostali zemljaci iz nepregledne carevine kreću svako svojim putem. Jedni su pristupili Crvenoj armiji, drugi našli posao i ostali, treći pobegli ko zna gde, a Jovanov deo Jovanov zaputio se na Solunski front.

U Poltavu su putujući nepreglednom ravnicom prispeli 19. novembra 1917. Odatle u Kursk, pa u Tulu i Moskvu. U Volgorod stižu 16. januara 1918. Slede Omsk, Nikolajevski, Krasnojarsk i Irkutsk, gde su prozori voza bili okovani u led. Petog februara prelaze u Mandžuriju, a dan kasnije u Harbin, gde je prosečna temperatura u to doba niža od 20 stepeni Celzijusovih.

Naš 3. puk raspoređen je u Vardarsku diviziju, napredovali smo preko Kavadaraca, Velesa, Kočana, Štipa... Kralj Petar je često išao kroz rovove i sokolio vojnike. Kada ti stavi ruke na rame, odmah bi poleteo na neprijateljski bunker, pa makar poginuo.

To je bio završni juriš za slobodu porobljene otadžbine.

Pet leta od odlaska iz zavičajnog sela Jovan je ponovo kročio na svoju Romaniju u kuću rođene tetke, koja mu reče: - Bog ti pomogao, vojniče, odakle ideš?

Nije ga prepoznao ni stric Đorđe Zeković, rekavši na susretu: - Odakle si, mora da si izdaleka?

Strika je ispravila Jovanova rodica Savka, dolazeći iz druge sobe, raširenih ruku: - Blago meni, evo našeg Jovana - reče i zagrli velikog ratnika.

Autor: Gvozden Otašević / redportal.rs

#50 država

#Jovan Zeković

#Solunski front